Prepao sam se hoću li uopće moći doći na svirku jer mi je prijateljica kod koje mi je mačka na čuvanju javila da je ova nešto pošandrcala te da manijakalno mijauče i krivi se i da ne zna što bi s njom, pa sam već se bio okrenuo prema Utrinama da odem to vidjeti, kadli se ipak kao smirila, pa ne treba. Prepao sam se bio i da ću kasniti, jer kao ponedjeljak je, sigurno će stvarno početi oko 21, a da bi išao se javio popularni Puričević s kojim sam od Cibone do Jabuke hodao (da, onaj zagonetni Terapeut iz Horvijevog prošlog reporta sam ja, meni je ukralo bajk, i to baš ispred Ženove vježbaone, zamisli) brat bratu jedanaest stoljeća. Najsporiji hodač kojeg sam ikad vidio, a Jabuka kume sama po sebi nekako daleko. To jest, nije Jabuka nego Dva Osam, a na to bi se bilo lakše priviknuti da ne izgleda velika većina toga stvarno isto kao što je izgledala i Jabuka. Osim činjenice da su koncerti non-stop, pa sam u ovih sitno vremena otkad se ovo otvorilo bio tamo više puta nego u Jabuci sveukupno u životu. Taj će se tempo svakako i nastaviti, evo gledam program za travanj. Stiže Rebel Star, stiže Špurijus (nakon 25 godina prvi put ikad u Zagrebu, ej), stiže čak i Argies iz Argentine (!), i još masu toga. Podcasti, DJ-i, filmske večeri, baš gori. Jedino ova fiksna cijena karte od 5 banki u pretprodaji može malo zažuljati, barem kada su u pitanju lokalni bendovi. No, jebiga, sve poskupljuje, naviknimo se, objesimo se. Ipak smo došli na vrijeme jer nije počelo na vrijeme, hvala. Kasnilo je u biti dosta, 3.3. je trebalo biti održano (mi smo tad krenuli od Cibone, znači lagao sam gore, samo 25 dana smo hodali), pa je prebačeno jer su bendovkinje pokoronile grupno. Mogu evo potvrditi da su žive i izgledaju funkcionalno, šah-mat (anti)vakseri. Koncert je urađen u okviru nečega zvanog "Zagreb Calling" (Grobenski i Eine su već bili, a slijedi Dimitrijević, to je isto eto u travnju), a to je jedna prošlogodišnja kompilacija na kojoj je i Žen zastupljen, i možda ste čuli već da je ovih dana to diglo Porina. Gratuliram! Povodom toga je bubnjarka Sara, koja se i generalno doima PR sektorom kolektiva, bacila dobru šalu da će razbiti Porina na deset dijelova, pa će se jednom godišnje svi skupiti, slijepiti ih, pa ga milkiti i pipkati. I još je bilo kao "Što se radi s Porinom uopće?", a netko iz publike će "Porineš ga!", hehehehe. Iz publike za koju je oštroumni fotograf na blef pogodio da sadrži 57 pripadnika/ca ljudske vrste (stvarno, brojao sam, kasnije se možda širilo do 62), od čega tradicionalno povišena koncentracija lezaba u prvim i zadnjim i srednjim redovima, koje stalno dobacuju neke podrškice i šegice, pa na taj način stvaraju izuzetno prisnu, domaću, drugarsku atmosferu, kao što i priliči za jedan ponedjeljak na brdašcu kraj šumice. Na to me neki lik pita kaže da šta ja radim tu i da bi me mogao zamisliti na Cock Sparreru, ali ovdje teško. Rekao sam mu da što generalizira tako i da je super muzika, i da mojih sto kila i ćelava glava idu kamo žele bogu hvala, on se složio i platio pivicu, hvala i njemu.

U odnosu na onu izuzetno nabrijanu briju tamo na Tam Tamu, što je bio moj zadnji a samim time i najbolji susret sa Ženom, ovdje je svjesno odabran izrazito mirniji, da ne kažem ambijentalni đir, koji je sve te math rock, dream pop, post rock, shoegaze, elektronske, prog, indie i ine kombinacije i obrasce u prvih pola sata pretvorio u nešto toliko nenametljivo i neopipljivo, da u svakom trenutku prijeti da ti pobjegne i sakrije se. Podsjeća me to na onaj period kad sam jedno vrijeme praktički svakodnedno viđao, hejteri će reći uhodio, jednu lasicu u Prečkom. Kao, bude ti drago jer je intrigantna i izrazito simpatična, i povjeruješ da te može odvesti negdje novo, ali trepneš li ili izgubiš fokus na sekundu, ćao đaci. Moment, za kojeg u biti nemam dakle dojam da se još dogodio, ali mu se pravo radujem, kada uspijem do kraja uroniti i prodrijeti u Ženovu muziku, osjetiti ju cijelim tijelom, bi onda bio paralelan s tom isto neostvarenom situacijom u kojoj se lasica pristane smiriti i naprosto sjedne kraj mene na klupu da jedemo burek. Kakve hipijuštine, bljuc. Nikad u životu se nisam smatrao ljubomornim likom, dapače. Rekao bih da mi je to pri dnu liste mogućih osjećaja i osobina. Ipak, kao ekstremni ekstrovert koji uvijek nekog vraga baljezga i sve doživljeno voli verbalizirati, malo zavidim jednoj sorti ljudi, a to su oni koji umiju tisuću i osamsto stvari o kojima su razmišljali ili koje su se dogodile ili o kojima su drugi raspravljali, objediniti u neki minimalistički i naizgled možda banalan komentar, koji što više razmišljaš o njemu postaje sve urnebesnija istina, do razine da katkad doslovno posrami sve te tlapnje koje su ga izazvale. Ne znam znate li neke ljude s tom moći, ja ih znam par. Što se tiče bendova, od takvih znam Žen. Iznimna vještina da se svirajući i pjevajući (i video-projicirajući, da se ne zaboravi) o naizgled ničem posebno, kaže sve o svemu što je ikad bilo ili će biti. Iskrene čestitke na tome što takve obuhvatne degustacije cerebralne juhe znaju izložiti na tako harmoničan, plastičan način, time osiguravaju sve preduvjete za nešto što se može nazivati katarzom, iako bi iz mog kuta, velim, bilo neutemeljeno pisati da se ona i dogodila. Stotinjak je minuta svirke prošlo nerealno brzo, nije mi i dalje jasno. To kad možeš svirati dva sata, to znači da imaš dva sata materijala za koncerte, nije zajebancija. Stvarno, 3 albuma, 12 godina, milijun svirki i turneja, fina čvrsta jezgra publike. Ugodna pozicija, gornji dom što se tiče domaće "alternative", a taman nedovoljno da bi ikakvi komercijalni ustupci ikad došli u obzir. Doimaju se i kao dovoljno skladan kolektiv da se nešto i ne čini kao da se planiraju razilaziti uskoro, neka takve dojmove učvrste novim albumom do kraja godine, molim hvala.

ujak stanley // 31/03/2022