Ako je suditi po prvom koncertu, ovogodišnje osmo Žedno uho će biti fantastično! Festival su u krcatom KSET-u otvorili američki instrumentalni post-metal-experimental-rockeri Red Sparowes, koji su bili, blago rečeno, fenomenalni. Ne znam kako bi Red Sparowes zvučali i izgledali na otvorenom, kako je bilo prvotno planirano, ali kada sam čula da su premješteni u KSET, nitko sretniji od mene. Volim to mjesto, kaj mogu. U KSET-u je kad sam stigla već bila poprilična gužva, iako je vani stajala još hrpa ljudi, i moglo se već naslutit da će biti pakleno vruće. Iz zvučnika se orio zadnji album Red Sparowesa, a ja sam se divila veličinama majica na merch štandu koje su bile prilično lijepe, ali prave kamperske. Onu koju su mi predstavili kao najmanju možete komotno razapet i po dvoje spavati pod njom umjesto šatora. Sumo borac size. Tja… Zauzela se strateška pozicija pred basistom, ispod ispuha, proučile se pedale kojih je bilo na bacanje, i koncert je mogao početi. Prva stvar je bila '' Buildings Began To Stretch Wide Across The Sky, And The Air Is Filled With A Reddish Glow'' s albuma ''At The Soundless Dawn'' i od tog trenutka pa do kraja koncerta su bili savršeni. Epski trans. OK, bilo je tu i tamo falšanja, ali s tri gitare i basom, uz pedale od jednog do drugog kraja pozornice, opraštam im. Red Sparowes su svirali bez ikakvog osvjetljenja reflektora. Uz rub pozornice je bilo poslagano pet crvenih lampica koje su, uz odlične projekcije koje su išle u pozadini, bile jedino osvjetljenje. Projekcije su pratile temu zadnjeg albuma ''Every Red Heart Shines Toward The Red Sun'', koju lijepo možete iščitati iz naslova pjesama koji zajedno tvore malu pričicu. Od tuda i toliki naslovi. Nisam sigurna, ali mislim da sam na djelić sekunde na projekciji ugledala čak i Tita. No projekcije baš i nisam mogla pratiti jer mi je bilo previše lijepo gledati sami bend, koji za razliku od Cult Of Luna, izgleda kao da svira muziku koju svira. Iako bubnjar David Clifford, koji je naravno svirao fantastično, više izgleda kao da svira u nekom rockabilly bendu. Da stavite 'mute' i pustite snimku Red Sparowes koncerta, znala bih da se svira nešto dobro. Za Cult Of Luna u istim uvjetima baš i ne bih dala ruku u vatru. Ovakav scenski nastup je odlično pristajao glazbi i stvorio prekrasnu atmosferu. Nitko iz benda nije komunicirao s publikom. Po meni, u ovakvim uvjetima, i bolje. Mislim da je pao jedan ''Thank you'' i par kimanja glavom nakon gromoglasnih aplauza i vikanja iz publike između pjesama. Većinom su svi svirali zatvorenih očiju u nekom polu-transu. Da nisu bili tako lijepi za gledati kao bend, basist Greg Burns mi je općenito lijep za gledat, i ja bih vjerojatno prežmirila pola koncerta. Ne mogu to uopće opisati. Zrak je bio gust od gitara, kao da je cijeli orkestar na pozornici, kroz koje se s vremena na vrijeme probio pedal steel koji je Mr. Burns tu i tamo zamijenio za bas, koji bi preuzeo gitarist Andy Arahood u krasnoj majici sa slikom nekadašnjeg planeta Plutona i natpisom ''Pluto, Never Forget''. Kada je počela ''Alone And Unaware, The Landscape Was Transformed In Front Of Our Eyes'' mislila sam da ću eksplodirati od sreće, nagnut se na pozornicu i poljubit Grega u sred čela kad je odsvirao svoju pedal steel dionicu, toliko je prekrasno bilo. O tome kad su počeli svirati ''Our Happiest Days Slowly Began To Turn Into Dust'' neću ni pričati. Savršeno! U svakom slučaju, neuračunljivost na zavidnoj visini. Trnci su me u isto vrijeme prolazili od glazbe koju čujem i od iščekivanja onoga što sam znala da će tek odsvirati. Kad je Greg u jednom od uštimavanja između pjesama zatutnjao po basu, znala sam da je sljedeća pjesma prva sa zadnjeg albuma, ''The Great Leap Forward Poured Down Upon Us One Day Like A Mighty Storm, Suddenly And Furiously Blinding Our Senses.'' I nisam se prevarila. A za ''Like The Howling Glory Of The Darkest Winds, This Voice Was Thunderous And The Words Holy, Tangling Their Way Around Our Hearts And Clutching Our Innocent Awe.'' su se gitare i bubnjarske palice mijenjale zvečkama. Stare i nove stvari su se prelijevale jedna u drugu, bez prevelikih prekida. I onda odjednom DJ iz kabine upali veliki svjetleći natpis KSET na pozornici. Majstor. Među Sparowsima je nastala totalna pomutnja. Pokušavali su ga ugasiti, zakloniti gitarama, tijelima, bilo čime. Bez uspjeha. Značajno ubijanje atmosfere u svakom slučaju. Nakon što su završili pjesmu i regularni dio koncerta, gitarist Josh Graham je pitao hoćemo li još jednu stvar, jer nije baš da imaju kamo pobjeći, ali je nakon potvrdnog odgovora zatražio da se ugasi to svjetlo. Dečko do mene je iskomentirao da bi im bilo bolje da to što prije zgase dok nekoga iz benda nije strefila struja u svom tom prčkanju po znaku. Svjetlo se ugasilo, mi smo dobili ''bis'' i kraj koncerta sa mrcvarenjem gitara po pojačalima, tronošcima i tko zna čemu sve ne. Zvuk je bio odličan. Bez krčanja i skričanja, kristalno čist. Mogli ste čuti svaki instrument. Većina ljudi s kojima sam bila na koncertu je bila oduševljena, ali mene su ipak malo više pogodili. Nakon kraja svirke sam se iskobeljala iz KSET-a s vrlo sumnjivom kvalitetom ravnoteže. Iako nisam konzumirala ništa što bi je moglo narušiti, vrtilo mi se u glavi, osjećala sam se nadrogirano, totalna euforija (čime objašnjavam količinu novaca ostavljenu na merch štandu). Vrtoglavica mi se još malo pogoršala kad me, iz meni nepoznatog razloga, basist Red Sparowsa pozdravio dok sam izlazila na terasu. Dobro da sam uopće sjetila otvoriti vrata prije nego sam prošla kroz njih. Kao da imam 15 godina. Strašno. Euforija je potrajala i iduće jutro kad sam se nakon 3 sata spavanja morala u ranu zoru zaputiti u susjednu državu. Kako je ''Every Red Heart Shines Toward The Red Sun'' bio naslovom prigodan za večernju vožnju na koncert, uz ogromno crveno sunce na zalasku, sada je to bio ''At The Soundless Dawn'', samo što moja 'dawn' nije bila 'soundless' već je svirao Narodni Radio. Ali zato su izmislili mp3 playere u koje stavite Red Sparowes i život je opet, bar prividno, malo ljepši.

ana // 12/05/2007

> vidi sve fotke // see all photos