Majku ti jebem, kako vrijeme leti. Sad shvaćam da sam na Brkovima bio još 2010., a to je navodno bilo prije deset godina. Promoviralo se "Društvo brkatih mladića" u SC-u, a po naboju i okorjelosti znojne mlađarije tamo tada, moglo se lako naslutiti da će ti mamlazi biti sljedeća vrlo velika stvar. To sam, doduše, u međuvremenu pomislio za još mnoge koji su se pogubili, ali Brkovi, kao što već svi dobro znamo, stvarno jesu izdominirali to proteklo desetljeće. Od Vardara pa do Triglava, pa i puno šire, korijenje su pustile njihove priproste punkfolkwellness ode čobanskom mentalitetu u kojem ga istovremeno kritiziraju i veličaju, katapultirale to cirkusko kopile od benda u orbitu, u A1 zonu onih rijetkih domaćih izvođača koji rasprodaju dvorane, i još rjeđih koji su to postigli kao DIY bend bez izdavača, ostavši prilično dosljedni punk principima. Onako odokativno gledano, ta žešća uzlazna putanja je tekla do 2015. godine i onog solo Doma sportova (laž, Kiša metaka i Šank nisu "obične" predgrupe) u doba "Pizde materine". Naknadna dva albuma "Torzo Dade Topića" i "Hormon sreće" koliko god bili čestiti uratci, nisu uspjeli polučiti dovoljno hitčina da bi bend nastavio rasti, pa je tako došlo i do situacije da nakon bezbrojnih Tvornica, Domova sportova i open-airova, Brkovi opet sviraju mali, klupski koncert. I to u Vintageu, po prvi put u karijeri. Ne tvrdim da je to nužno zbog pada potražnje, možda im je samo usfalilo malo prisnije atmosfere i stiskavca za Valentinovo, ali stojim pri tome da Brkovi danas ne mogu više "sami" u Dom sportova. No, dok je kod nekih starijih rock glavešina u Hrvata olinjalost prešla svaku mjeru, i pobire se pare u polusnu na autopilotu, Brkovi definitivno još uvijek umiju odraditi poštenu svirku, iz srca i s mudima. Ne svaki put, puno toga naravno ovisi o tome na koju nogu je Shamso ustao taj dan. Ja sam ih zadnje gledao ljetos, kad su u razmaku od par tjedana na Tjentištu odsvirali valjda najgori, a na Ferragostu valjda najbolji koncert u karijeri. Ovaj ovdje se, logično, smjestio negdje između. Stari drug je nakon dugo vremena navratio doma s pečalbe u Londonu, pa se piti počelo relativno rano (a počelo bi se i ranije da nas murija nije prepipavala i jebuckala prethodno na Glavnom), u obližnjim parkovima, u kojima je teško bilo naći slobodnu klupu. Budući da je bio radni dan, to je uvijek lijepo za vidjeti. Nisi uspio kao bend kad rasprodaš klub, uspio si kad imaš sto ljudi koji ti piju ispred sat i po prije giga. Brčine su ovdje imale oboje, pa se od alkoholnih para i zagušljivosti u Vintažu oko pola 11 teško disalo. Još kad taj arhetipni muški ljubavni jad pritisne nejaka plućna krila, spašavaj se tko može. A tko ne može, slobodno nek' krepa, koga boli kurac. Šalim se, u biti su u teškoj disproporcionalnosti naizgled surove i mačističke parole stihova koje svi zborno pjevamo sa rodnom, međugeneracijskom i svakom ostalom solidarnošću i poštovanjem što vlada u zgusnutim redovima. Dok su prije deset godina dobrim dijelom to bili pankeri i metalci, a prije pet se moglo vidjeti i masu cajkaroša i šminkera, na ovom mi se koncertu nekako činilo da je difuzija profila publike tolika da je vrlo teško igrati se socijalnog antropologa i nešto pokušavati zaključivati. Ma, općenito mi je potpuno bespredmetno pisati o ovoj svirci, iz više razloga - 1. O bendu apsolutno svi sve već znaju, a i ako sam nešto pametno imao za reći, rekao sam to u nekom od prethodnih 8 reportova, a bogami čak i jednoj recenziji albuma, koja mi je tamo 2014. bila prvi dodir s pisanjem o muzici; 2. Bila je ovo teška klasika od njihovog giga, bez ikakvih gostiju, velikih novosti ili ekstravagancija; 3. Sam Shamso69 je u jednom od svojih neumornih solilokvija prosuo paljbu po fotografima i glazbenim novinarima, okarakterizirao nas jadnicima i propalim muzičarima koji na ovaj način liječe frustracije, te nas zamolio da ne izvještavamo s ovog koncerta. U pravilu se slažem s njim, jedini razlog zašto sam ikad počeo pisati te reportove je taj što sam htio džaba upade, naime škrt sam ih plaćati. Još kad sam shvatio da usto mogu soliti pamet i jesti govna, a da pritom ima (rijetkih, ali svejedno) kretena koji će to čitati i smatrati zabavnim, totalno sam se pomamio. I eto me sad, toliko godina poslije, i dalje malo-pomalo jedem govna. Utoliko je ta pozicija na nekoj razini vrlo slična Shamsinoj, tako da se nadam da će ipak oprostiti što je izvještaj napisan i objavljen. Ako ništa, bar mu izlazimo u susret na način da je report potpuno beskrvni škart, a malobrojne fotke još gore od toga, tako da se može zaključiti isključivo da je u pravu sve što kaže. Šteta samo što je kroz godine već posrao doslovno sve što je ikad postojalo, pa onda to malo gubi na težini. I slušaju ga sa sve manje pozornosti čini mi se, mnogi samo viču "Ajde ne seri i sviraj!", i malo tko se grohotom smije. Vidjet će oni kad kao Vuco zanijemi, naricat će i molit će. Ne zajebavam se, naravno da je tu bilo kojekakvih retardiranih ispada kroz godine, ali u prosjeku je Shamso i dalje jedan vraški duhovit tip čija logoreja komotno kao nematerijalna kulturna baština može pod UNESCO. Novi album "Brkovi su da se vole" je, uobičajeno nenametljivo i ekspresno, najavljen već za koji dan, a najavni singlovi (ujedno i jedine dvije odsvirane, ako me sjećanje služi) "Hoću da mi dijete sluša narodnjake" i "A ja ću da pijem" kao da obećavaju dosta. Detaljnije o tome u festivalskim izvještajima na ljeto, i pretpostavljam iz neke Tvornice (ili novootvorene Hale?) najesen. Kapu valja skinuti momcima na tome kako su nas navikli na hiperprodukciju, 7 albuma u 11 godina je dosta žestok tempo, skoro da mi se teško uopće sjetiti domaćeg benda koji bi se mogao pohvaliti sličnim brojkama. Onaj program u Vintageu "Sviraj stare" je već dugo mrtav, ali bilo bi krasno oživjeti ga Brkovima kojima su, iako kronološki ne toliko stare, "Balkanski žigolo" i "Švaler" već dosta debelo u naftalinu.

ujak stanley // 17/02/2020