Morat ću Vam se ispričati, dragi čitatelji, zbog upitne pouzdanosti svih informacija u ovome članku. Što zbog lošeg vina, a što zbog manjka sna, detalji mi se koncerta lokalnih punk legendi Špurijus pomalo gube. U moju obranu, međutim, ide činjenica da je Špurijus apsolutno bend u kojem je precizno seciranje najmanjih potankosti koncerta irelevantno. Ako išta svjedoči tome to je i njihov demo "Matejuško, jubavi moja", djelo koje unatoč brojnim greškama, izlascima iz ritma i vokalnim falševima odiše aurom čiste ljubavi i iskrenosti. Možda jedem govna trudeći se opravdati svoju neodgovornost, no čini mi se da je za ovu četvorku bitan dojam, a dojam mi se bogme solidno urezao u svijest te mi je čak i pomogao oformiti širu sliku Splita kao takvoga.

Dojam je svakako pozitivan, a potpomognut je i cijelim tim lijenim subotnjim danom. Naime vesele melodije i poskočna atmosfera Špurijusa nisu mogli naći bolje vrijeme za ugnijezditi se. U moru jesenske depresije i oblačnog vremena našla se jedna subota obasjana milim Suncem koje smo naravno iskoristili za ljetnostalgičarsko opijanje. Dobra nas je volja, potencirana tim predivnim danom, tako natjerala da pijemo do kasnih sati te smo na moju veliku žalost zakasnili na Bužu čijim se članovima iskreno ispričavam. Da stvar bude gora e-mail se, koji je Terapija poslala za akreditaciju, zagubio negdje u bespućima internetskog mozaika te smo tako izgubili još nekoliko minuta Špurijusa pregovarajući na ulazu. Na svu sreću zaštitar je na ulazu bio iznimno simpatičan te nam je tako dodijelio jedan besplatan ulaz u klub.

Sam je klub cirkus podosta bizarno mjesto, prvenstveno zato što se nalazi u shopping centru. Iako je bio ugodno popunjen, poput Routea ili Hard Place-a manjih dimenzija dijeli se na kafanski te koncertni dio. Razlika je u tome što je koncertni dio zauzimao svega tri metra kvadratna. Ne budite zavarani, atmosfera nije ispaštala zbog toga. Štoviše ta su tri metra u sebe koncentrirala svu živahnost, elan i ljubav ostatka lokala do psihodeličnih mjera. Izlaz je iz civilizirane atmosfere subotnje birtije u oluju pijanstva i plesa koju sačinjava najuži krug oko pozornice u najmanju ruku šokantan, kao doslovno je bilo potrebno privikavanje na svakom ulasku i izlasku iz dotičnog. Zbog tog su razloga postavljena dva zaštitara ispred podosta niske bine što me samo još više uvjerilo da sam se slučajno našao u maritimnoj zoni sumraka. Ipak mogu shvatiti potrebu za zaštitarima, Špurijus evidentno ima kult strastvenih obožavatelja koji su i u najslabijim trenutcima gaže skakali i pjevali kao sumanuti. Doista Klub Cirkus je uistinu cirkus, a te većeri domaćini nisu podbacili.

Sam je bend, kao i klub, dosta oscilirao u svom izričaju. Raniji veseli punk sa ska elementima prizvao je ljetnu vibru i potpuni poriv za uživanjem dostojan tako lijepog dana. Uz brzo koračajući bas, preslatke gitarske solaže, živahan ritam bubnja i simpatična višeglasja teško je bilo odoljeti sveprisutnoj romansi punka na specifično splitski način. Najizraženiji je upravo na tim ranijim pjesmama bio osjećaj povezanosti publike te sveopće drugarstvo i veselje. Jedini je trn u oku tu bio vokalist koji je, unatoč više nego kvalitetnoj izvedbi, možda malčice previše proračunat za tako što. Ne mogu uperiti prstom u to, niti tvrdim da je takav u privatnome životu, no ostali su mi se članovi benda činili daleko iskrenijim i prirodnijim, kao da žive tu glazbu labirintima splitskih uličica dan danas. Frontman ovdje kao da, unatoč energičnosti, ima notu kakvog cinizma u izvedbi. Iz toga razloga do stadija potpune omamljenosti euforijom nisam došao, ali daleko od nje nikako nisam bio. Teško se hipsteru s filozofskog rođenom i odgojenom u Zagrebu u Splitu osjećati kao doma, no upravo je taj aspekt Špurijusa takav osjećaj u meni pobudio.

I tako iz snažnih slika polugolog ljenčarenja po livadi svako je toliko najednom izronila propisna punk skladba oštrih društvenih kritika i jake distorzije. U tom šoku energija se iz pasivnog uživanja odjednom pretvarala u aktivni poziv za akciju. Razbijaju se boce, započinje šutka, a ritam se ubrzava na sedmu potenciju dok bas počinje udarati, gitara rezati, a vokal vrištati. Cijeli je koncert tako oscilirao između te dvije ekstreme, nanovo nas iznenađujući te nas zatim ponovno uljuljkavajući. Podosta je to zanimljivo iskustvo, po mom mišljenju na kraju dana pozitivno, jer što je koncert bez raznovrsnosti? Ne znam koliko se dugo sviralo, znam samo da smo ih zvali na bis te da je divna atmosfera te splitske noći ostala u zraku dugo nakon što su se ovi četvero spustili s pozornice. Mi smo se potom uputili na živo blato i nastavili pijančevati dok nam je u glavi odzvanjala činjenica da se Ivo i Ana više ne vole, ali i gromoglasno skandiranje riječi "Beirut" u publici.

jan vržina // 29/11/2019

PS: Jeste li znali da je u nogometnoj utakmici Hajduk-Marseille 1987. netko bacio baklje na igralište i navodno se ta osoba derala Beirut. Publika Špurijusa je ovo jako dobro znala!