Od svih bendova na svijetu, najviše slušam Tiger Lilliese. Pogotovo kad sam tužan. Nisam doduše prečesto tužan. Ali, kad sam sretan, slušam sve ikad, pa se fokus rasprši. Kad sam tužan, slušam praktički samo njih. Sjedim u sobi, gledam u prazno, i baš usredotočeno preslušavam. I tako već 10+ godina, i tako već 40+ albuma. I pomognu mi uvijek. Ne zato što nude neku utjehu ili nadu u bolje sutra, to nipošto. Nego zato što je njihov svijet toliko drugačiji od ostalih svjetova da odiše nekom ludo jakom gravitacijom, zbog koje se počneš potpuno poistovjećivati sa stvarima s kojima realno nemaš puno dodirnih točaka, pa svaki put uroniš u mini "vantjelesno iskustvo", koje pak ima praktički terapeutsko djelovanje. Emocija i atmosferičnost koju njihove pjesme nose prodiru do mog srca i ostavljaju trag toliko neusporedivo lakše nego što je to slučaj sa svim drugim izvođačima da ja stvarno ne znam kako bih to uopće objasnio. Upravo mi je zato teško shvatljivo kako sam si uspio dopustiti da ih pogledam uživo samo jednom u životu dosad, i to prije sad već skoro devet godina. I upravo je zato ovaj datum u Rijeci bio zapisan u mom poptuno nepostojećem rokovniku mjesecima unaprijed kao nešto na što idem pa makar me prebili i opljačkali u mračnoj uličici, iskopali mi oči, nagurali mi hrčke i heroin u šupak, ispovraćali se i ispišali po meni, pa me potom zaklali i zapalili, baš kao neke od junaka njihovih pjesmica. Dva Zagreba i Dubrovnik su se dogodili davno, tako da je ovo tek četvrti posjet Hrvatskoj (jebi se, d'Annunzio), a prvi Rijeci, u trideset godina postojanja benda, i valjda milijun održanih svirki. Najveći problem i najvažnije pitanje s kojim se čovjek može susresti prije koncerta najdražeg benda je ono na koji će način biti posložena setlista. I najčešće to ispadne zakurac i prevara, čim si veći fan tim su manje šanse da ćeš biti zadovoljan. Kod Tiger Lilliesa je ta stvar dodatno potencirana bezbrojnošću pjesama, mogu komotno odlučiti udariti 2 sata brojeva koje ni netko tko ih sluša svaki dan cijeli život ne zna. Pa ipak, rezonirao sam da im je ovo turneja kojom obilježavaju tridesetu godišnjicu benda, da prvi put dolaze u grad, i da ove godine ionako nisu ništa novo izdali (što je za njih teški presedan), tako da je po nekoj logici stvar trebala biti posložena kao "best of" šetnja kroz njihovu kultnu galeriju kurvi, bolesnika, klošara, narkomana, luđaka, silovatelja, te boli i smrti kao takve, koja bi omogućila ljudima koji ih prvi put vide da se odmah zakače. No, to se nije dogodilo. Izgleda da i na ovoj turneji rade ono isto što su radili još prošle zime, a to je prezentiranje prošlogodišnjeg "Devil's Fairground" albuma gotovo u cijelosti, uz još par sasvim novih pjesama, te svega tri stare stvari na kraju. Neosporno je da je taj album, baš kao i većina drugih koje su u karijeri izdali, jedno malo remek-djelo, te da na učinkovit način nastavlja njihovu misiju prezentiranja naličja života, ljubavi i sreće u obliku livestreama iz distopijskog geta. Pa ipak, morali bismo svi skupa izigravati teške ignorante kad bismo uzeli tvrditi da je po hitoidnosti i šmeku moguće uspoređivati opus iz druge polovice njihove karijere s onim iz prve, tako da (po predviđanjima s početka odlomka) ostaje žal za svim tim biserima što rastapaju dušu, a ostadoše neodsvirani nauštrb pjesama što će za par godina pasti u zaborav. Rijeka je bila točno onako pusta i jadna u subotu navečer kao što to samo ona, kurva raspala, umije biti, tako da je zveketanje i šušur oveće mirisne gomile ispred Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku došlo kao lijepo iznenađenje. Narod je definitivno ozbiljno shvatio gostovanje ovako renomiranih gostiju, tako da je mene skoro pa bila sramota što sam neobrijan i u hudici i spitki. Pozeraja i pomodnosti je svakako bilo, ali se oni nisu manifestirali kroz žamor, blicanje, ili bilo koji drugi konkretan aspekt, tako da sve pet. Parter te dvorane (inače po svim kriterijima kao stvorene za ovakav show) je bio potpuno pun, tek je na balkonu bilo ponešto slobodnih mjesta. Barem tristo ljudi po slobodnoj procjeni. Koncert je bio koncipiran na način da je imao dva dijela, pa je, uključujući pauzu od dvadesetak minuta, trajao dva sata. Osim te predviđene pauze, dogodila se i još jedna nakon 4-5 pjesama, kada se sjebalo nešto s opremom kontrabasa, a ekipa koja je, osjetilo se to u zraku, došla s dosta pozitivnom predrasudom i spremna da bude zadovoljena, se smijuljila i došaptavala da nije li to možda sve samo dio njihovog šoua. To je jedna od najjačih čari Tiger Lilliesa, to što koliko god degutantni, surovi, katkad i banalni bili, pakiraju to u ambalažu čistog gospodstva i finese, koja kao da podrazumijeva umjetničku vrijednost u svemu što rade, pa makar to bila najobičnija Martynova grimasa ili priglupa bubnjareva šala. Jednostavno, svojim gotovo pa nadmenim stavom automatski stavljaju čovjeka u poziciju da ih poštuje više nego što bi to imalo smisla. Dignitet i autoritet kroz strahopoštovanje, klasične odlike svakog jačeg kulta, a oni to sasvim sigurno jesu. Enivej, to je malo razbilo ritam i gradaciju nastupa, a i valjalo se u tih prvih pola sata pomiriti s činjenicom da ništa od starih stvari, svaka nova rubno nepoznata melodijica na harmonici je malo zapekla na prvu. Usto, dojam je da su naprosto birali stvari slabijeg emocionalnog naboja, pa je prvi ozbiljniji osjećaj kolektivnog ushita (koji je sve samo ne ushit) upao na samom kraju prvog seta u groznoj, nakaznoj, grotesknoj obradi "Somewhere Over the Rainbow", u kojoj muzička pila imitira posljednij jecaj tisuću utopljenika, a klavir ciničnom nježnošću prebire po najmučnijim uspomenama. Estetika ružnoće u 21. stoljeću nema, dobro ajde, osim Biciklića, jače i važnije stjegonoše od ovih ljudi, trojice obješenjaka udobno zavaljenih u prekrasnu palaču od pišaline. U drugom dijelu kao momenti koje vrijedi istaknuti iskaču balade "Kiss You Quick" i "Golden Brown", spaljena obrada "Is That All There Is?", interaktivna ukulele poskočica "Drugs", te naravno ono kad su isprezentirali sve što su namjerili, pa nam je šef obznanio da je vrijeme za naše prijedloge. Tu sam se trebao bolje i brže snaći, pa prvi uzviknuti "Billy's Blues", jer mislim da je to jedna od najboljih pjesama ikad snimljenih na ovoj jadnoj planeti. Nisam, pa su isposlovane, sasvim predvidljivo, "Bully Boys" i "Crack of Doom", te "The Weeping Chandelier", još jedan tour de force u kojem se oh tako prirodno spajaju misteriozna ljepota i otmjeni sjaj s demencijom i totalnom sjebanošću. Živo me zanima kako bi se proveo netko tko ne zna beknuti engleski, pa mu zbog toga promakne cijeli taj "shock value" njihove morbidne ciganske cabaret šanson opere. Mislim da bi i dalje uživao. Koliko god na papiru ne bili "za svačije uši", Tiger Lilliesi su uspjeli oblikovati model izričaja u kojem će svatko, pa i oni najkreposniji izdanci, pronaći nešto u čemu će moći uživati, nesvjesni pritom da se upravo zabavljaju u đavoljem lunaparku. Ono što ne znaš ti ne može nauditi, tako kažu. A ako pak znaš baš sve, e onda si tek jebeno neuništiv. Najbolji dokaz za to je upravo ovaj Martyn Jacques sa svojom harmoničicom i nakaradnom grimasom, lik koji je đavla, umjesto da mu proda dušu, jednostavno ugrizao za jaja, i tvrdoglavo odbija popustiti zagriz trideset godina.

ujak stanley // 11/11/2019

PS: Link na cijelu fotogaleriju