Naslijeđeni geni od roditelja,rodna gruda i okoliš u kojem smo rasli i stasavali do punoljetnosti,odredili su nam poimanje lijepog i koliko god sami sa sobom bili načisto po tom pitanju,moramo biti iskreni i priznati kako je takav dojam gotovo uvijek subjektivan i nemalo isključiv.
Stoga niti ne pokušavam transferirati subjektivno u objektivno,ali jednostavno beskrajno volim voljeti komad zemlje od granice sa Hercegovinom,pa niz Neretvu do njezinog ušća - naravno i sve bliže pripadajuće zone koje dodiruje hladna voda rijeke,gledano u svim pravcima,zauvijek će biti iskonom ljepote i posebnim rukavcem smještenim unutar moga bića.
Jug je moja strana svijeta! I kamo god pošao,gdje god boravio i koliko god volio sjeverne krajeve kojima sam dao čak i više godina života,nego li sam ih proveo dolje gdje Neretva teče prema moru,srce baš uvijek kuca brže,primiče li se svom domu,jugu.
A naravno da se pjevalo o svim kutovima svijeta.

ONCE UPON A TIME IN THE WEST - Dire Straits (1979)

Zasigurno jedna od pjesama koja poništava svu dosadu koju je Knopfler sa bandom krenuo servirati nakon 1980. i treće,Making Movies ploče.
Do tada je najčešće briljirao,prva tri albuma Straitsa su vrlo,vrlo dobra,sa odličnim trenucima. Jedan od najboljih trenutaka banda uopće,upravo je stvar koju sam smjestio u naslov. Tu se čuje sva veličina Knopflera kao skladatelja,gitarskog velemajstora i pjevača. Čistunstvo usvojeno od J.J.Calea prošireno nadnaravnom virtuoznošću plasirano je u koncentričnim krugovima,tek delayom podebljanim zvukom i britanski laid back stilist vrlo će rijetko koristiti efekte koji naglašavaju bučne i progresivnije tonove - dovoljno suptilan i bogat ton postigao je rabeći nešto deblje žice i vrlo često tremolo svoga Stratocastera,što je i u ovoj pjesmi bjelodano.
Niti prvi,a zacijelo ne posljednji Britanac kojem je američki zapad bio glazbenim uzorom i fokusom.

"Even the hero gets a bullet in the chest
Oh yeah,once upon a time in the west "

DRIVING SOUTH - The Stone Roses (1994)

Vozimo se sa zapada ka jugu i dolazimo na cilj imena Second Coming,sjajni drugi i posljednji studijski album mančesterskih gladijatora.
Koliko se god trudio shvatiti čemu pretjerana kritičnost i negativni komentari na račun tog apsolutno fantastičnog djela,ne nalazim logično objašnjenje,a mirne duše mogu ustvrditi kako je bolji od svih,hajde,barem te godine izdanih UK albuma,izuzev glam savršenstva Suede,Dog Man Star remek-djela.
Oslobođeno blueserstvo Johna Squirea podsjeća ovdje na najbolje trenutke Jimmyja Pagea,da bi se klasična mančesterska plesna sintagma nošena ritmom Renija i Manija,bez ikakvih zastoja dovezla do juga znanim "I wanna be adored" pjevanjem nezamjenjivog Iana Browna.
Te je godine crvena strana Manchestera kvalitetom nadjačala plavu,iako će, mišljenja sam i stava, potpuno nezasluženo glazbenu pobjedu odnijeti mlađi,plavi poletarci.

"Any time you want to sell your soul
I've got a toll-free number you can ring"



GIRL FROM THE NORTH COUNTRY - Bob Dylan (1963)

Neke sredine kada govorimo o Dylanu nema,ili ga volite,ili nalazite odbojnim.
Osobno sam bezrezervno i rado poredan u vrsti koja pjesnika velike i važne riječi drži ništa manje vrijednim od,recimo,Whitmana ili Frosta.
A na sjajnom klasičnom,ranom Dylanu (Freewheelin' iz 1963.) , zasjati će sva akustična folk natprosječnost mladog,a toliko zrelog poete sa stihovima glasnijim i suprotnim politici tadašnje vlasti,koji će kombinirano gitarom i usnom harmonikom umarširati u redke američke povijesti dostojanstveno i čelom naprijed.
A lukavac je na koncu ostao i tajanstven - nikada nije otkrio tko je zapravo djevojka iz sjeverne države,premda mnogo toga implicira da bi ona upravo mogla biti Suze Rotolo,koja ga na naslovnici albuma drži pod ruku za šetnje New Yorkom.
Tko god mu je opjevana inspiracija bila,zaslužna je za veliki iskaz ljubavi,a pjesma će doprijeti do srca značajnog broja velikana koji će je obraditi i snimiti - među ostalima činili su to Neil Young, Counting Crows,te Greg Dulli sa Markom Laneganom.
Bob jako dobro zna,iako je otac stihova i melodije,pjesma sama nastavlja svoj život poprimajući različite oblike i forme.

"Please,see for me if her's hair's hangin' long
'Cause that's the way I remember her best"

FACING EAST - Thievery Corporation (2002)

Band zanimljivog imena nije nikoga pokrao,a kombiniranje lounge elektronskog duba sa trip-hop elementima poniklim u 90ima,dok zvoni eho world music korporacije koja okuplja zanimljiv tim oko Roba Garze i Erica Hiltona,uputiti će česte goste naših sjevernih i južnih krajeva prema istoku,što se primijeti na popularnom i vrlo dobrom albumu The Richest Man In Babylon.
Ni kiseli,a ni slatki,blago apstraktni i hermetični,band principijelan i premda emotivno suzdržan,pokorio je najveće pozornice svijeta upravo kako je i istok pokorio zapad,koliko se god želi prikazati nešto drukčija slika na globalnoj mapi.
Njihovu će glazbu zapuhivati vrelina pustinje (Facing East) i nedovoljan hlad ispod palma,mirisati će kurkuma, šafran i vruć vjetar između Perzijskog zaljeva i Mediterana,dok će zrakom nošeni duhovi Azije plesati na ritmu tarabuke u downtempo ambijentu "korporativnog" imaginarija lišenog napetosti i u nadasve miroljubivom ozračju.

HOW THE WEST WAS WON AND WHERE IT GOT US - R.E.M. (1996)

Pjesma koja ima ono nešto i čija kohezija i energija vrlo vjerojatno guraju band na tron rock glazbe te ili tih godina,jer definitivno je New Adventures In Hi-Fi ploča koja se uz Cavea,Becka,Placebo ili R.A.T.M. glatko kandidira za najbolje ostvarenje godine i slažem se sa gotovo uglas oblikovanim mišljenjima da im je to posljednji "veliki" album.
I nakon njega su R.E.M.-ovci imali odličnih trenutaka,vrlo dobrih realizacija i rasprodanih turneja,no djelo na kojem Patti Smith pjeva,a bubnjanje Billa Berryja biva studijska ultima sa sastavom,označiti će osvajanje svijeta i biti dijelom kronike važnih i nezaobilaznih stanica polivalentnih umjetnika.
Minute u kojima dominiraju klavijature naizmjence Millsa i Stipea,Buckova već toliko puta istaknuta genijalnost minimalističkog prikaza i prerijska perspektiva kojom kroče opet Millsovi klavirski tonovi, jednostavno su sjajne i sjajno jednostavne.

"The story is sad one,told many times
The story of my life in trying times"

HEAD SOUTH - Modest Mouse (1996)

Brockove gitare krivudaju,griješe,odapinju i pomalo nerviraju,a i dalje zvuče tako dobro,da se ne možete ne zapitati kako je to moguće.
Modest Mouse na debitantskom albumu kombiniraju eksperimentalne elemente sa potpuno odriješenim simbolima u bogatstvu indie znakovlja i to na trenutke doista zvuči sjajno. Galantno naglašavanje asimetrije i bojanke u kojoj,kako su Biohazard pjevali,osim - "black and white,and red all over" - imaju i nekoliko nijansi sive,a dinamika im je potencirani forte (osobni favorit je pjesma Lounge u kojoj se ističe gudanje čela), sijevaju brojna lica glazbe i eto objašnjenja zašto je čudesna i razlogom bezrezervne infišanosti u nju.
Skromnost je najčešće vrlina i premda je u imenu banda,aranžmanski kontrast i kontinuum često je gorak i ne baš svilenkast,ali iznenađuje obiljem i postojanošću.
Torbe su spremne i kreće se na put za jug.

THE IDEA OF NORTH - Shellac (1994)

Stevea Albinija i njegovo promišljanje glazbe u konačnici će postaviti na počasno mjesto docenta svih žanrovskih usmjerenja vezanih uz kurikulum noise/hardcore struja.
Kalifornijski gitarist stupio je na sveto glazbeno tlo sa Big Blackom, zatim Rapemanom,a kasnije i Shellacom,da bi u međuvremenu ozvaničio veličinu jednih Pixiesa,PJ Harvey,Jesus Lizarda ili Nirvane (izdvojenih iz mora vedeta), oblikujući sound na redom vrlo dobrim ili fantastično moćnim pločama (osobni izbor najboljih Surfer Rosa i Rid Of Me).
Uvažavajući svu veličinu Big Blacka, prednost dajem Shellacu zbog nešto liričnijih baseva,a i činjenica je kako je odlični Bob Weston bio znatno više od Steveovog sekundanta; ruho koje su odjenuli svom stilskom kalupu demolirajući ponekad melodiju i često rušeći strukturu, trenutno upada u uši i štipa zrak poput hladnog zimskog vjetra u bandovom matičnom Chicagu.

ONCE UPON A TIME IN THE WEST - Ennio Morricone (1972)

Skladateljska nadmoć i genij maestralnog Talijana koji je filmovima velikog redateljskog barda Leonea dao značaj veći od puke zvučne pozadine,prisutna je u svakom audio trenutku od 60ih godina naovamo.
Poduži bi bili stupci krenem li navoditi kolikim je filmovima utisnuo biljeg,a najveću popularnost i slavu steći će ovim soundtrackom sa nekoliko žarišnih točaka od kojih je najpoznatija tema Man With A Harmonica,sa fokusom na Bronsonovim očima; no osobno ništa manje lijepom čujem otvarajuću melodiju istovjetnu naslovu filma,kojom gospodari sopran Edde Dell'Orso dok kamera hvata iznenađenje,pogled i emocije Claudije Cardinale vidjevši gdje je stigla i koliki posao i mukotrpno vrijeme stoji pred njom.
Klasično glazbeno obrazovani Rimljanin imati će brojne kolege skladatelje filmske glazbe u dirigentskoj areni,pa ipak ne nalazim veličanstvenijeg kompozitora kojem je mediteranski zrak podario epitet najbolji i prije nego li će sam postati svjestan toga,sustići će ga potreba da nosi taj ponos,breme i krunu.
Ennio je pred više od pedeset godina skladao o divljem zapadu koji je u međuvremenu postao divljiji nego je ikada bio.



EAST HARLEM - Beirut (2011)

Nadam se da nije bezobrazno napisati kako je sasvim očekivano i logično da band imena Beirut pjeva o Istočnom Harlemu.
Nema ovdje naravno nekih dodirnih točaka,no činjenica je da je vođa sastava Zach Condon,globetrotter inspiriran prijestolnicom Libanona,band i nazvao prema Parizu Bliskog Istoka,a dio Manhattana o kojem pjeva na trećem albumu grupe,The Rip Tide,živopisno je i budno kvartovsko gnijezdo većinom nastanjeno Portorikancima.
Kako najjednostavnije opisati glazbu koja svira u East Harlemu?
Kao domaći teren mekih srca i dobrodušnog indie-folk prijateljstva sa feel good faktorom retuširanim opisanim brassovima,ponavljajućim klavirom i troakordnim kruženjem koje čak asocira na ogoljeni Arcade Fire u malom,dakle nešto komorniji i sa manjim brojem glazbala.
Ako se do sada niste susreli sa bandom,zavirite u The Rip Tide ploču i nastavite niz,jer glazba je radost,k tome i zvonka.

NA ZAPADU - Jinx (2007)

Coco Mosquito je zaista znao napisati dobru pop pjesmu.
I imao je band koji je svirački bio više nego solidno obdaren,sa djevojkom stamena i prodorna glasa,poželjnog rock izgleda i stasa,dakako centralnom točkom okruženom muškim življem.
Band sam prvi put vidio davne 1995. u legendarnom Lapidariju,a išao sam na nagovor frenda bez ikakvog znanja o onome što me čeka. Iza sebe su imali Sextasy,pjevali su na engleskom,set lista je uključivala i T.Rex,a nekih tucet godina kasnije upisani su u diskografske memoare domaće glazbe kao najplodonosniji pop proizvod,čiji iskreno i nisam baš fan,ali neospornu kvalitetu,hitoidnost i karizmu,čisto sumnjam da će u dogledno vrijeme netko na sceni dohvatiti,ili im se barem približiti.
Na Zapadu je već zreli plod Jinx 2.0 klape,pjesma i album povratničke karavane nakon raspada 2001. i uspio pokušaj popunjavanja praznina,sa Yayinim i dalje čvrsto artikuliranim,no sada manje energetski potrošnijim glasom i dobro posloženom bratskom produkcijom (Berko i Coki), te poslovično pribranim Goodyjevim aranžmanima i situacijskim trubama kojima Pavlica evocira Morriconeove rane i ponajbolje radove.
Zapad kao geografska ljepota da,ali kao i u stihovima zagrebačkih hitmejkera,upitnog moralnog i uzoritog koncepta,pa i sadržaja.

dario b. // 27/07/2025