Jednom u životu sam platio 200kn za InMusic i to još onomad dok je naziv istoga sadržavao staro ime kompanije s kojom imam ugovor za kućni internet. To sam djelomično učinio radi Asian Dub Foundation koji su, btw, tada odradili rutinski performans bez naročitog žara te tako iznevjerili moja očekivanja, ali glavni razlog je bio nastup Kultur Shocka.
Prije svečanog obznanjivanja kako su Đino i ekipa te noći ostvarili moje najdivljije snove, moram reći koju o upoznavanju s bendom. Naime, stanoviti Deva je godinu prije Jaruna bio na Kulturima u Močvari (2006.) te nakon proživljenog pronio ekipom radosnu vijest o novom glazbenom otkriću. Svi smo otkinuli na njih kada smo provalili o kakvom se bendu radi. System Of a Down energija, Balkan, ciganica, multi-kulti i slobodarsko-antifašistička tekstualna orijentacija. Sv(j)etsko, a naše. Ljepšeg i prikladnijeg benda za uvući se pod kožu mi je tada bilo teško zamisliti. Svaka proba s tadašnjim bendom (Šta Ima?), a imali smo ih minimalno triput tjedno, završavala je afterom u Hašani (tadašnjoj prostoriji za probe) gdje su se pile pive, varile pljuge i - puštao Kultur Shock. U četvrtak "Fucc the INS", u petak "Kultura Diktatura", u subotu "We Came To Take Your Jobs Away". Ponekad i sva tri na isti dan u stilu: "Hmmm, šta ćemo pustiti? Aha, pa mogli bi Kultur Shock, nismo dugo!". Nakon izgona iz Hašane, isti rituali su se čitavo proljeće i ljeto nastavili u SveMiru, novoj prostoriji za probe, a nerijetko smo ih slušali i tijekom kuhanja za akcije anarhokolektiva "Hrana, a ne oružje!" koji dijeli odbačenu, ali još uvijek iskoristivu hranu na javnim mjestima. Kultur Shock je bend koji se najbolje konceptualno uklapao u moju tadašnju životnu simbiozu tulumarenja, muziciranja, ljubavi prema Balkanu i aktivizma motiviranog anarhističkim idealima. Zavolio sam im pjesme strastveno i romantično s puninom svog čitavog bića, pa je normalno da mi je prvi odlazak na njihov koncert bio najočekivaniji događaj godine.
I onda, napokon je došao taj dan kada je pjesma trebala otvoriti portal konstruktivnog hedonizma između surove realnosti zemlje i utopije u oblacima. Kao što tradicija Inmjuzika nalaže, vani je lijevalo k'o iz kabla, festivalska livada je bila kaljuža. Šator u kojem je Kultur Shock iza ponoći svirao bilo je jedino sigurno, a tada i jedino posjećeno mjesto festivala. Studentarija i ostala najveća divljačija je ostala tamo, dok su se ostali razbježali pod naletom kiše ili pošli na zadnje tramvaje da ne zakasne idući dan na radno mjesto. A u šatoru se nije močilo od kiše, nego od znoja. Ja recimo puna dva sata, ako ne i više, nisam prestajao skakati pet metara u zrak od sreće. Nakon koncerta sam od glave do pete bio natopljen znojem. Na majici, hlačama i kosi (tada dugoj) nije bilo milimetra suhog prostora, koža mi bila smežurana. Bijah mokar kao da sam proveo noć na spomenutom pljusku, a isti me nije ni takao. Takao me Kultur Shock. Bio je to doživljaj savršenstva u bivanju ovdje i sada, osjećaj istovremene divljine u tijelu i mira u duši, najintenzivniji do sada. Čisto strujanje, fluidnost, flow kao takav. Mišo Kovač bi rekao da se pjesma spojila s nebom, ovdje se cijeli koncert spojio u jednu pjesmu koja je bila jedno sa mnom i doživljajem svih i svega oko sebe. Ironija sudbine je htjela da mi se nastup Kultur Shocka na tom (tada i ne još toliko) omraženom festivalu ureže u koncertni doživljaj života.
Posjetio sam i Kulture u Sisku leta gospodnjeg dvije-i-osme. Atmosfera također strastvena, fluidi i hormoni su barbarski divljali zrakom. Npr. neka cura mi je bukvalno grabila ruke i stavljala ih pod svoju majicu na sise (a mislim, ipak smo bili u Sisku) nasred podija. Vrućina paklena, kraj sedmog mjeseca. Tamo sam i prvi put u životu od kombinacije divljanja i sparine doživio respiratorni šok. Morao sam istrčati van iz kluba na 15min ne bih li se doslovno nadisao kisika, a debela zavjesa u koju sam se poslije brisao je popila galon znoja. Da ne spominjem vrlo ležerni postkoncertni pristup članovima benda u backstageu i njihovu ponudu da slobodno pojedemo što im je ostalo od cateringa, jer oni više ne mogu. Nakon toga sam već čvrsto vjerovao da će svaki Kultur Shock koncert biti iskustvo iz sedmog neba.
Međutim, niti na jednom njihovom koncertu poslije nije bilo kao za tog prvog "krštenja" kojeg je dosljedno pratilo raspamećivanje u sisačkom Skwhatu, iako i dalje svaki njihov koncert ispratim mišlju kako se radi o najboljem bendu za live nastupe ikada. Tako je barem bilo do početka ove decenije. Onda je došao "Ministry of Kultur" i "IX" period, pa sam valjda podsvjesno njihove koncerte stavio po strani smatrajući kako ne mogu novim albumima ni "Integration" pobjediti, a kamoli parirati prvoj trojci. Također, u tom periodu su se nastupi dementnih Biciklića, hiperpozitivnih Kuzme & Shake Zulu, urnebesnog Univerzitasa na Taboru 2016-te i ekstravagantnog Daikaijua nametnuli kao vrlo ozbiljni pretendenti na mjesto u srcu gdje se Kultur Shock ustoličio 2007-me. Vrhunac opčinjenosti KS-om me prošao, iako i dalje titula najboljeg koncertnog doživljaja ikad pripada njima. To je dovoljan razlog da im se vratim i zato je propuštanje ovog koncerta bilo izvan svake ponude.
Prelazak na report iz Vintagea s kojim okolišam već solidnih 6 odlomaka mi i dalje predstavlja problem. Jer Bašiću moj, kada je Kultur Shock zasvirao toliko me uvukao unutra da mi je zaštekao svaki objektivni mod opservacije. Sve se pjesme su se (opet!) spojile u jednu veliku koja je vrlo glatko oslobodila zalihe euforije internalizirane na tom famoznom Inmjuziku dveisedme. Mogao bih probati podvaliti iluziju objektivnosti tvrdeći kako se zaista radi o bendu na kojeg se svi ludo zabavljaju bez obzira koja pjesma je na redu, kako je bila odsvirana i koliko su s njom upoznati. To možda i nije potpuna neistina, ali u ovom slučaju će biti prije da se radi o projiciranju vlastitog dobrog raspoloženja na druge. Pritom je teško uočiti da je netko drugi manje zadovoljan od tebe ili nedajbože nezadovoljan ponuđenim. Ako je bend isti taj osjećaj izazvao barem u populaciji prisutnoj u prvih 6 metara od bine (koja između ostalih eventualno ovo i čita), onda se razumijemo.
No ipak ću se usuditi reći da nije samo do mene, jer da sam se u svojem deliriju osjećao usamljeno ili izolirano s još par ljudi, nesrazmjer između ekipe koja je emotivno unutra i one distancirane bi se lako primijetio, ako ne opservacijski, onda intuitivno. Podij je bio poprište zagrljaja, singalongova, skakutanja, plesova u paru i neparu, pa i povremene pogo akcije. Ljudi koji nisu htjeli participirati u krugu za razbacaljku nisu bili ljuti ako bi ih pokušavao ugurati u isti. Štoviše, bili su dovoljno srčani da uzvrate osmijehom ili davanjem petarde. Ipak se radi o muzici koja promiče zajedništvo i suživot ljudi bez obzira na razlike po bilo kojoj osnovi. Da bend u tome nije iskren, situacija na podiju bila bi ogledalo te neiskrenosti. I zaista, kada bend nešto odrađuje rutinski s prikrivenim ili otvorenim emotivnim odmakom od materije i auditorija, lako je primijetiti koji dio publike zrači negativnom refleksijom, a koji pokušava od nje napraviti štit. Kod Kultur Shocka je odnos prema muzici i publici autentičan, njihova blistava lica tijekom nastupa ne umeju da lažu i publika im istom mjerom uzvraća.
Dobro je primijetiti da je violina opet u bendu, jer kada je nije bilo prije tri godine na TFF-u, bendu kao da je bio odvaljen komad duše. Svaka čast starom drugu Matty Nobleu, ipak je on bio violinist i na prva tri albuma, ali moram ustvrditi da mi fali divljačije i karizme kojom je Paris Hurley rastavljala instrument na proste faktore, fali mi to vođenje ljubavi s violinom u sprezi romantike sa strašću, iste one koja me spojila s Kultur Shockom još i prije njezina dolaska.
Biseva se uspjelo nakon skoro dva sata svirke navući nekoliko. S mix pulta je već stalo puštati muziku, a Đino im je govorio da ju prekinu, jer se njima još svira. Možda im zadnja tri albuma nisu u rangu prve trojke i možda je posjećenost pala uzmemo li u obzir skoro pun Boogaloo 2008-me. No džabe sve to kada pred sobom imaš bend koji bi i za 10 ljudi svirao istim žarom kao i za tisuću, kada se Đini bliži šezdeseti, a on tek poludio. Ako vam nije dosta jedan koncert, možete ih već za deset dana gledati u Šibeniku uz specijalno gostovanje Ede Maajke.
ognjen bašić // 10/04/2019
PS: FOTOGALERIJA:
https://www.facebook.com/pg/terapija.net/photos/?tab=album&album_id=2470956842948527