Što se više informiram oko ove situacije s Kinom Europa, to mi je manje jasno tko tu više kenjka i prodaje muda pod bubrege. Sigurno je samo da obje strane imaju putra na glavi. Uvjeren sam nekako, ipak, da će se situacija, neovisno o tome pod čijim vodstvom, razriješiti na način da će kino nastaviti funkcionirati kao kino. Dok se to ne dogodi, Kino Tuškanac realno i dalje dominira na najjače, svaki dan su neke delicije. Eto, ovog petka je baš bio "Čovek nije tica" s mladom Milenom Dravić, Makavejevov debi. Super film, s bezveznim krajem. Vrlo vjerojatno ispadam zaostali malograđanin kad takvo što ustvrdim, ali gotovo me uvijek strašno nervira kad film ima kraj u kojem sve moguće niti fabule ostanu visjeti negdje u zraku i ne dogodi se ništa. Ne mogu pobjeći od dojma da je svaki put kad se redatelj odluči za takav potez (a ekstremno je to često, složit ćete se) naprosto riječ o liniji manjeg otpora ili pretencioznim pokušajima uzdizanja na razinu koju će "skužiti" samo dovoljno "nagledana" i "arty" škvadra, a nama ostalima će preostati tek da se pravimo da smo to i sami, dok negdje duboko unutra gorimo od želje za smislom i zaključkom. U ovoj se priči krije valjda dio razloga zašto mi je još uvijek u životu draže otići na koncert nego u kino - Suuns u biti pate od vrlo sličnih boljki kao "Čovek nije tica". Puno su zanimljiviji i dorečeniji kao forma nego kao sadržaj, a ono malo "priča" koje načnu završe brzo i ne odvedu nigdje, ostave te zbunjenog i lelujavog u smogu. Ipak, njima se to puno lakše oprašta nego Makavejevu, iz tog najbazičnijeg razloga što se oni bave muzikom, miljenicom svih muza.

U Tvornici su opet predgrupu najavili s pola rečenice na samom kraju najave, pa nismo znali da postoje sve dok nismo čekirali satnicu netom prije koncerta. Besmisleno, neprofesionalno, nepošteno prema bendu koji je došao iz Kanade u nadi da će ga netko ovdje doživjeti. Da je iznimka, ne bih ni spominjao, ali pravilo je. Predgrupe su u Tvornici doslovno "nužno zlo" (iako uglavnom rade vrlo dobar posao kad treba odabrati lokalnu), i ja nikad neću shvatiti zašto. Zar zaista postoje ljudi koji rezoniraju u stilu: "Ajme, super, dolaze Suuns!...Uf, predgrupa su neki glupi Scattered Clouds, zajebi, ne idem". Nisam ni u psihologiji ni u PR-u, ali čini mi se da ne postoje.

Ti Scattered Clouds su tako svirali u podosta praznom malom pogonu, koji je sigurno bio još i prazniji u onih 20 minuta svirke što ga je yours truly terapijsko izaslanstvo propustilo. Gledam malo o njima, prva im izdanja datiraju još u 2010., što bi značilo da vjerojatno postoje koliko i Suuns, možda i duže. To mora biti zanimljiv filing, kad osvijestiš da ćeš ostati mali bend kojeg ekipa polu-doživljava kroz žamor i dim, a pola sata poslije ti na frenda iz osnovne u punoj dvorani otkidaju. S tim da obojica svirate neke eksperimentale, pa se ne možeš ni utješiti da se on prodao a ti ostao true. Iako prostor kasnije zaista jest bio pun, valja reći da sam ostao mrvicu neugodno iznenađen činjenicom da od 2013. kad su zadnji put bili na istom mjestu Suuns nisu prerasli u bend koji može upiknuti veliki pogon, pa makar pregrađeni. To jest, možda je do nas a ne do njih, pojma nemam. Scattered Clouds su bend kojeg se za par mjeseci neću sjećati, osim možda po činjenicama da mi nešto nije bilo ugodno u njihovim pojavama. Bubnjar baca na Damira Kedžu, a onaj drugi lik, kojeg bi bilo potpuno neutemeljeno nazivati gitaristom, iako ima gitaru oko sebe cijelo vrijeme, sa svojom crnom dolčevitom, pomno njegovanim brčićima, zalizanom kosom, četvrtastim očalama i otuđenom pojavnošću odašilje vrlo snažnu Jeffrey Dahmer vibru. Doslovno se lik fura na "serial killer" look, nemoguće da je slučajno. Muzika im je neki križanac Depeche Modea, Radioheada i Suunsa, eksperimentalna je do one razine koja se ipak ne odmiče puno od elektronskog indie/synth pop-rocka. Podsjetili su me umnogome na one All Your Sisters koji su prije par godina na istom mjestu održali najprazniji koncert u Tvorničinoj povijesti (ostalo nas je tipa četvero do kraja), što bi se danas vrlo lako moglo promijeniti, jer postoje sumnje da na Gerta Tabernera neće doći doslovno nitko.

Budući da je Kanađanin, činjenica da je ubio 36 ljudi lika nije spriječila da nam duboko zahvaljuje u dosta navrata, iako to ni po čemu zavrijedili nismo. Komotno su mogli i ne svirati, isto bi bilo, nije primijećen nikakav pošten pokušaj emocionalne, ili nedajbože fizičke, involviranosti u zbivanja od strane ikoga u klubu.

To se stanje, kako sam već dao naznačiti, iz korijena promijenilo vrlo brzo. Mladež (i to poprilično internacionalna, čuo sam brojne jezike kružeći prostorom) je nahrlila i stvorila atmosferu po kojoj se kužilo da se ne radi o nekom tamo bilo kojem bendu, već ekipi kojoj se većinom pristupa s pozitivnom predrasudom, kao bendu koji nam nešto u životima predstavlja, i u kojeg smo samim time spremni uložiti veće ili manje komade sebe. Držim da je, možda više nego na bilo kojem drugom koncertu u zadnje vrijeme, upravo taj faktor intrinzične motivacije svakog ponaosob bio krucijalan. Potpuno sam u stanju uvažiti i razumjeti onoga tko tvrdi da mu je bilo zakurac, kao i onoga tko na boljem koncetu nikad bio nije. Obojica su u pravu, razlika je samo u tome što je drugi imao koncentracije, volje, pozornosti, energije i vremena zaista poslušati svaki od beskrajnog mora tonova i ritmova koje su ovi proizveli (ne tvrdim da sam to ja, ni u kom slučaju), i tu sreću da su ga oni uspjeli odvesti nekamo lijepo, a prvi je zapeo na tome da se u biti realno i ne radi o pretjerano pristupačnoj muzici (isto nisam, mame mi!). Dapače. Gusta je to šuma, korijenja zapletenog u nerazmrsive čvorove. Postoji i činjenica, ona je ujedno i glavni razlog što sam na ovu svirku odlučio poći, da se o njima priča kao bendu koji je live stostruko intenzivniji nego na albumima, pucaju od energije, svaku notu sviraju kao da im je zadnja, i slično. A kad je tako, onda se da lakše da pregrmiti samu često disfunkcionalnu glazbenu konstelaciju koja kao da ima sama svoje obrambene mehanizme. Međutoa, nije baš bilo tako. Čim sam ih vidio prokomentirao sam Joviću da su sto posto počeli raditi pjesme koje nemaju ni kraja ni početka samo kako bi mogli izbjeći neugodnu tišinu na koncertima za koju su preintrovertirani da bi ju znali razbiti. Taj dojam mi stoji i dalje, teško mi je uopće zamisliti paralelni (a kamoli ovaj naš) svijet u kojem se ovi likovi trse da ti uđu pod kožu, pršte od znoja i strasti, dok iz gitara iskre frcaju. Jok, ni blizu. Autistični dečki, svaki u svom filmu, odrade gig i prilično brzo se skupe spavati, a u najboljoj formi su za doručkom, tako sam ih ja doživio. Nastavno na to se mogu usuditi napisati da je sam stage presence bio potpuno zanemariva strana priče, bolje je prošao onaj od nas koji je žmirenjem pokušavao uloviti fokus i ritam. Na tu stranu naginje i to što je light show bio, na moje iznenađenje, nepostojeć. No dobro, i dalje smo prošli bolje nego ekipa u Rijeci dan prije, njima su došli bez svoje opreme koja je bila zapela u transportu, pa su navodno nešto bezveze džemali na posuđenoj.

Da, ovo svakako nije set lista koju možeš odsvirati na tuđim gitarama i bubnjevima, iz jednostavnog razloga što joj kroz svaku poru izviru elektronske figurice, bez njih si nigdje, a s njima isto, ali u malo boljem nigdje. Jedan ćelavi lik je dominantno zadužen za taj dio, ali i sva ostala trojica imaju elektronska pomagala (za koja neću ni približno znati koje se kako zove i čemu služi pa makar išao na koncerte svaki dan sljedećih 70 godina) pri ruci, i ne plaše ih se upogoniti. I to na jedan blago rečeno psihodeličan način, izvozaju te do pičke materine i nazad, i tako sto puta, dok ne dođeš do faze da od šume ne vidiš stabla. Tek na bisu odluče malo stati na loptu i počastiti ekipu nekim koherentnijim plesnim ritmovima, kao nagradu za strpljenje i odanost. Muzika je ovo koja je u svojoj srži dovoljno ozbiljna i minimalistički-kompleksna da bi bilo blesavo tvrditi da je nebitno koja se priča njome želi ispričati, i još blesavije tvrditi da tu postoji neki jednoznačan odgovor. Može se tek zaključiti da je on prije kružan nego linearan. Al' ono zajebano vječno kružan, glazbeni ouroboros.

ujak stanley // 09/04/2019