home > koncert > Zu @ Vintage Industrial Bar, 27/03/2019

kontakt | search |

Zu @ Vintage Industrial Bar, 27/03/2019

Koju Vam emociju najčešće evocira glazba? Odgovor naravno ovisi o tome što slušate, no u većini slučajeva će to biti sreća, tuga, sentimentalnost, frustracija ili pak agresivnost. Ima tu svakako prostora za diskusiju, no složit ćete se da se rijetko koji bend drzne zariti u strah. Tročlani talijanski sastav Zu s druge strane hrabro kroči u samu srž ovog osjećaja istražujući svu njegovu širinu. Svoje nalaze su nam odlučili predočiti ove kišne srijede u ugodno popunjenom prostoru Vintage-a pred publikom od oko 150 ljudi, svih naravno obučenih u crno.
[  ]

Nakon otprilike deset minuta kašnjenja počela je spora ambijentalna "glazba" popraćena plavim svjetlom prigušenim gustom maglom. Sljedećih je petnaest minuta ova glazba progresivno postajala sve više industrijalna i tamna polagano vodeći sve veći broj okupljajuće mase u daleko mračniji svijet od našeg. Napustite svaku nadu, Vi koji ulazite. Tri su spodobe izašle na pozornicu i u manje od 60 sekundi pretvorile ovu jezivu atmosferičnost u prestravljenu pomutnju koja nije prestajala sljedećih gotovo sat i pol' vremena. Volio bih da mogu opisati to vrijeme s minimumom ironičnog odmaka te bez zvučanja kao nadobudni student komparativne književnosti, no uistinu mi je teško ne poetizirati i filozofirati o ovakvoj muzici. U ovoj je studiji granica glazbe uneseno toliko kontemplacije i zrelosti da bih se i s najmanjom dozom neozbiljnosti osjećao kao da joj ne odajem dovoljno poštovanja. Naime Zu ne upada u tipične žanrovske podjele i koncertne parole na koje bih mogao trošiti riječi. Zu je eksperiment, mračna emocija beskonačne širine te krik koji dolazi direktno iz pakla i sumnjam da bi uopće bilo primjereno umanjivati tenziju ovog izvještaja slabim pokušajima humora kad su oni odlučili tako što izbjeći. Nemojte me krivo shvatiti, sve troje je sviralo sa smiješkom na licu, u potpunosti uživajući u glazbi. Sve troje se u rijetkim intervalima među pjesmama činilo neizmjerno simpatično i nimalo pretenciozno kao što sam to možda nehotice oslikao. Njihova je glazba međutim dovoljno dojmljiva da zaslužuje da se o njoj malo pretencionizira (ovo je sada riječ).
[  ]

Gdje bi bilo logično za pretpostaviti da će u postavi basa, bubnja i saksofona ritam sekcija većinski dopuštati saksofonu da dođe do izražaja ili će pak u jazz maniri dva instrumenta goniti isti ritam dok jedan odlazi na tangente, ovi Talijani kažu DA! Katkad su sva tri instrumenta u telepatskoj komunikaciji sporazumijevajući se kroz vrtoglave ritmove i šum disonantnih zvukova, dok se na druge trenutke sva tri izgube kreirajući katatonični kaos koji dezorijentira sva osjetila. Opet se katkad iz tih shizofrenih strujanja dva instrumenta ponovno nađu tvoreći čvrstu podlogu dok treći i dalje vrluda po hipostazama nemira. Jedino je pravilo ovdje da pravila nema i krajnje je uznemiravajuće koliko je ovo pravilo zapravo promišljeno. Uz sve te ritmove na koje se čovjek zapita kako tako što mogu u milisekundu pratiti, uz svu tu avangardnu atonalnost koja reži, cvili i urla... uz svu prljavost i napetost ovo je vrlo uređena glazba. Kakofonija nikad nije bila toliko logična. Tempo je jednadžba dizajnirana da Vam izvuče tepih pod nogama taman kad mislite da ste ga ulovili, a melodija struktura nestrukture koja konstantno vrluda korak ispred Vas. Drugim riječima glazba je dovoljno pristupačna i poznata da se osjećate kao da ćete svaki tren uloviti njen tok i oblik, dok bez iznimke ona takoreći lovi Vas.
[  ]

Jeste li čuli za jezivu dolinu (uncanny valley)? Onaj trenutak kad je nešto dovoljno poznato da možete shvatiti na što se točno referira, ali opet dovoljno egzotično da Vam percepcija suočena s tom dualnošću pada u ponor straha. To je razlog zašto se kvalitetan horror mora bez iznimke koristiti motivima koji su nam barem rubno svima u podsvijesti da bi nam se uistinu uvukao pod kožu. Ovo je također temeljni razlog zašto je ovaj sastav toliko moćan. Na ovu bazu se kroz razne postupke gradi košmar, a svaki se član publike, siguran sam, našao u svom osobnom. Nakon pola sata koncerta i zadnji su nevini osmjesi publike splasnuli, zamijenjeni licima šoka i strahopoštovanja te sam uvjeren da je ovoliko slikovita glazba u svakome pobudila vlastitu noćnu moru. Zu radi ovo prvo tim snažnim bubnjevima koji se često zaustavljaju usred ritma ostavljajući Vas ošamućenim da bi se ponovno vratili producirajući u potpunosti novi zvuk. Drugi je bas koji je katkad u funkciji električne gitare teškog metala, katkad disociranih elektronskih zvukova, a katkad pak motorne pile sve zbog mase pedala koje basist maestralno mijenja. Naposljetku tu je i saksofon koji nam hrđavo nešto poručuje svojim promuklim glasom intenzitetom kao da je o pitanju života i smrti. Nadodajte na to i prije spomenutu strukturu te se osjećate kao da Vam bend nešto pokušava reći, kao da Vas upozorava na nešto neizbježno, nešto užasno što transcendira ljudski razum. Onaj tip glomaznog Lovecraftijanskog kozmičkog straha.
[ Bezimeno ]

Bezimeno   © Zdzisław Beksiński

I uistinu u tom odmjerenom gradiranju pjesama koje naposljetku puknu u monumentalno energičnu eksploziju gdje se članovi benda bacaju po pozornici, a članovi publike u bunilu trude oduprijeti silnoj navali soničnog mitraljeza... u svom tom ludilu svi smo potpunosti bespomoćni, nadvladani silnom težinom derutnog svijeta u kojem smo se našli. Da je univerzum Zdzisława Beksińskog glazba, to bi bio Zu. I bilo da se na pozornici odvija svojevrsna borba distorzije saksofonista i basista, bilo da je bubnjar sam te nadglasava trud svojih kolega ili bilo da tu vlada potpuna tišina dok se slabi prigušeni zvukovi elektronike čuju negdje u pozadini, bijega iz ovog svijeta nema (barem ne bez napuštanja koncerta). Osamdeset je minuta gaže bilo mrvicu prekratko po meni, a i bilo bi poželjno da su odsvirali više od jedne pjesme na bisu. Opet taj potpuni osjećaj straha koji je zamijenio turobnost te kišne srijede teško je održati. Ovako nam dan u nekoj perfektnoj mjeri, njegove su posljedice u meni vladale ostatak večeri, a i kroz more koje su popratile ostatak noći.

jan vržina // 29/03/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: COURTNEY BARNETT @ Tvornica, Zagreb, 21/05/2019

COURTNEY BARNETT @ Tvornica, Zagreb, 21/05/2019

| 22/05/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Die Ärzte @ Močvara, Zg, 20/05/2019

Die Ärzte @ Močvara, Zg, 20/05/2019

| 21/05/2019 | terapija |

>> opširnije


cover: The Slow Readers Club @ Tvornica, Zagreb, 18/05/2019

The Slow Readers Club @ Tvornica, Zagreb, 18/05/2019

| 19/05/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Underground Youth, Wolver @ Močvara, 12/05/2019

Underground Youth, Wolver @ Močvara, 12/05/2019

| 17/05/2019 | terapija |

>> opširnije


cover: Valhalla Festival 2019 (1. DAN) @ Močvara, 10/05/2019

Valhalla Festival 2019 (1. DAN) @ Močvara, 10/05/2019

| 14/05/2019 | ognjen bašić |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*