Stankoviću, ja san bija tri puta na kounsertu u životu. Dva puta Matt Cooouullns, i evo sad Kensington Lima u KSET Square Gardenu. Stankoviću, kad Kensington Lima zapiva... KSET se spojia sa nebom... Mišo Kovač se na neku foru još uvijek nije spojio s nebom, tako da me istinski iznenađuje, šokira čak, što nije navratio. Ipak je došao svatko tko drži do sebe, vidio sam i Aljošu Šerića iz Pavela, i Nenu Belana iz Nene Belana, i Shota iz Elementala, i Hrepu iz Daleke obale, i još masu njušaka koje su izgledale kao netko i nešto, i držale se dosta ozbiljno i važno. Nisu Algiers i Mary May u Močvari bili jedini "place to be" kužerski koncerti ovog tjedna, Kensington im je Lima u KSET-u bio vrlo dostojna konkurencija. Hoću reći, klub je bio pun. Skroz pun. Što je pomalo nevjerojatno uzmemo li u obzir da je Josip Radić, spiritus movens benda, i sam naglasio kako su njihovom posljednjem zagrebačkom nastupu posvjedočili predgrupa, organizatorica i tonac. Taj nastup nije bio prije 8 godina, nego prije 8 mjeseci, tako da se može postaviti pitanje što se tu točno dogodilo sad. Osim onog starog postulata da je organizacija koncerata vjerojatno najnepredvidljiviji posao na svijetu i da tu nema smisla tražiti smisao, ipak stoji i to da je Kensington Lima prije nekoliko mjeseci konačno izbacio album imena "May", koji se s lakoćom uvrstio na mnoge liste najboljih albuma godine.

Ja ga na svoju uvrstio nisam. Ne zato što sam smatrao da je loš, nego zato što sam smatrao da ima boljih. Vrlo je škakljiva ta stvar sa kopiranjem utjecaja. Ispada nekako da smo većinom u stanju biti grozno dvolični i nedosljedni po pitanju tretmana takvih bendova, ovisno dakako o tome što mislimo o bendovima koje se preslikava. Meni su, eto, Idoli, Ramonesi i Talking Headsi u životu značili tisuću puta više nego Beatlesi i Beach Boysi, pa sam hladno Rezerve uvrstio u top 10, a Kensington Limu nisam. Ali, to je svakako ta ista razina neskrivenog epigonstva, čak je i najneobrazovanijem telcu u publici te večeri moralo biti jasno da upravo sluša bend koji se jako fura na Beatlese. E sad, koliko takva jedna reciklaža zaslužuje biti slavljena i obasipana lovorikama, to je na vama da procijenite. Ako cijenite pametno i odmjereno aranžiranu radiofoničnu pop pjesmicu za sve uzraste, cijenit ćete i ovo. Ja želim samo natuknuti kako Radić svakako može i zna napraviti nešto puno opičenije i specifičnije - on naime stoji, ruku pod ruku s Brankom Dragičevićem, i iza projekta Valentino Bošković. Njih sam bez puno razmišljanja recimo uvrstio na vrh godišnje liste za 2016., i toplo se nadam, a pritom sam vjerojatno jedan od desetak tisuća, da će se i to čim hitnije pretvoriti u punopravni bend. Jer, šteta bi, stvarno bi šteta bilo da moramo čekati 2046. na Vidovoj Gori. Svaka čast za dobru zajebanciju, ali tko živ tko mrtav.

Nazad na temu, koncert sam po sebi je naravno prošao u vedroj i afirmativnoj atmosferi. Promatrajući narod oko sebe, nisam primijetio da ima nekih velikih amplituda u raspoloženju i doživljaju. Svi su bili fino uljuljkani, neki bi tu i tamo se zagrlili ili zanjihali rukama kroz zrak (to su bili oni koji su znali i lyricse čak, skeptik u meni garantira da se radilo o Radićevim bliskim prijateljima), i tako. Nisu to ni pjesme koje će izazvati bogznakakve klimakse zasad, tempo je većinom srednji do spor, a melodije i harmonije nježne i sladunjave. Može se to nekad u budućnosti prometnuti u prave masovne himnične izljeve sreće i ljubavi, ali nije ipak još dosegnuta ta razina povezanosti naroda s glazbom. Što je i normalno, ta bilo je ovo tek svojevrsno upoznavanje, ispipavanje terena za većinu nas, unatoč tome što se radi o svojevrsnom veteranu. Velim, meni je taj teren ispao puno grbaviji i teže prohodan nego većini škvadre, čini se. Bilo je kul stvari - "Summer's Gone" i "Jenny from Upstairs" su zazvučale sasvim simpatično. Ali kad u limunadu natrpaš toliko šećera da to zvuči kao "One More" (uz jedino ostvareno gostovanje, ono Lovorke Sršen, iako su i Šerić i Belan, gosti na albumu, bili u publici) ili "Memphis" (u monumentalno mukotrpnom finalu još produžen u "Hold me closer, Tony Danza"), e to onda moji lični čekići, nakovnji i bubnjići ne smatraju dobrodošlim. Jebiga, nastranu slušljivost i pitkost, ono što cijenim kod pjesme je kvocijent "stvarnosti", "životnosti" i iskrenosti koji ona nosi, a na ovim primjerima ne vidim ništa doli prazne i patetične baladice s pokretne trake, proizvod otprilike na tragu onoga što radi i Radićev matični bend, grupa Buđenje. Da, lik stvarno svira u Buđenju.

Između ove dvije opisane kategorije su se ućulile one pjesme koje su ok ali ih čovjek ne može doživjeti ozbiljno, budući da do praktički parodirajuće razine zvuče kao toliko toga što smo već čuli u zadnjih pedestak godina, tu primat nose "Day Off" i "Better in the Days of Cassette". Nek se ljuti tko hoće, ali nije pomogla ni činjenica da je bend dobrim dijelom zvučao i doimao se kao Josip Radić & Diktatori - kolektiv koji funkcionira poglavito nošen bogatim gažerskim iskustvom članova, zbog čega se onda igra isključivo na najsigurnije i najprovjerenije opcije za najširu publiku. Da, na meštru se vidjelo da je dosta unutra i da mu je dosta stalo, ali ostatak ekipe mi je imidžem, stavom i svirkom stavio kvačice u dobar dio onih moždanih kutijica koje kažu da im sviranje u ovom bendu i nije toliko visoko na listi životnih prioriteta.

Naravno da su odsvirali cijeli album, i naravno da je palo i nekoliko obrada. Osim već spomenutog Eltona Johna, sjećam se još i "Gone Gone Gone" Everly Brothersa i Bowiejevog "Starmana". Stvar koja me nekako najviše takla u želudac cijele večeri je bila "All Your Favorite Bands" Dawesa, koju nikad prije nisam čuo, i definitivno je prelijepa. Radić nije ostavio dojam bogzna kako karizmatičnog i nadahnutog šoumena, ali je znao simpatično ubosti s pokojom anegdoticom i pošalicom, pa smo se onda dolje smijali onako kao da smo na nekom domjenku, i širili oči u znak razumijevanja i želje da se vidi i osjeti da smo i mi tu s razlogom i ciljem. Kad je vidio da smo ih malo nepotrebno puno razrogačili (postoji li išta na ovoj kugli zemaljskoj što se može razrogačiti osim očiju?), zamolio nas je da ih prije zadnje pjesme zatvorimo, pa nas je čekalo iznenađenje u vidu toga da su na "Summer's Gone" ispremiješali instrumentarij. Iako me samo bendovo stvaralaštvo, to ste već skontali, ne dotiče puno, ipak sam, čisto sociološkog aspekta radi, strašno zainteresiran oko toga kako će im se dalje razvijati karijera. Doslovno je nemoguće pretpostaviti, držim da su podjednake šanse da više nikad ne skupe ovoliko ljudi u ZG-u kao i da već krajem godine rasprodaju Tvornicu. Također, nemam blage veze o tome hoće li ovaj uspjeh potaknuti Radića da proba nešto slično i s Valentinom, ili će ga možda zadovoljiti i navući da se fokusira isključivo na Kensington Limu. To bih isto volio znati. Živi bili pa vidjeli.

ujak stanley // 18/02/2019