Sad bi tu na početku trebao ići dulji uvod o Radiću, svim njegovim bendovima, Valentinu Boškoviću i ostalim čudesima koje slaže kroz te svoje bendove, koji su svi dijametralno različiti jedan od drugog. To nam uzme bar 2 stranice. Mogli bi i o Lovorki Sršen, njenoj solo karijeri na nekih skoro cijelu stranicu. A mogli bi ponešto i o pratećem bendu, Metaklapi i ostalome. Isto tak mogli bi napuniti barem A4 papir sa svim uzorima i "ukradenim" rifovima koji se čuju kroz svirku, No najviše su me svojom energijom, a djelomično i svirkom podsjetili na neprežaljeni Rebel Star.

I to ostavimo sa strane, pa krenimo odmah na program s kojim su nas dočekali u ugodno popunjenom Vintiđu. Kako je negdje na početku spomenuo, zadnjiput su tu svirali 2019 i bilo je nešto manje ljudi, pa je napredak vidljiv. Možda da češće sviraju bio bi i veći, no i ovak je dobro.

Krenuli su sa The Beat That Saved Our Lives. Odmah u glavu, naslovna pjesma s novog, trećeg albuma. Šteta je da su je odmah ispucali, jer se prostor za svirku polako punio tijekom cijele pjesme. Nije ih to omelo pa su nastavili sa Coming Out at Midnight i onda su nas dalje počastili s izborom sa sva tri albuma. Moguće je nekom izbor bio diskutabilan, no kako nisu promovirali ni drugi album, vjerujem da svi trebaju biti zadovoljni. Kroz satičetrdesepet minuta čuli smo s novog albuma još When the Tour is Over i The Back Seat of My Car. U njoj i u Dolly je Lovorka je preuzela glavni vokal i pokazala svu raskoš njenog glasa, a ja sam razmišljao kako je šteta da umjesto da pjeva bekvokale nema neku jaču solo karijeru. No, onda bi ostali zakinuti za predivne međuigre nje i Radića s dodacima Davora. Sa "Southbounda" osim Dolly, čuli smo Cheer Up Bugger te Holy Mess, veselu pjesmu o "veselom" svećeniku, već pred kraj službenog programa; dok je Tomorrow, Radić "ogolio" i odsvirao je sam uz akustičnu gitaru, da bi ostatak benda uzeo kratku pauzu. S prvog albuma, "May" iz 2018. odsvirali su nam Waiting for My Favourite Song, jednu od onih "ljetnih" Long Summer Short, moćnu Memphis, One More i … Da nema spavanja u kreativnom smislu, dočarali su novom pjesmom, Heart for Your Lover, o vozačima kombija centra za transplataciju organa! Stih "Heart for Your Lover, Blood for Your Brother…" već smo na kraju pjesme svi jednoglasno usvojili.

Kroz svirku ubacili su tri obrade, gitarističku nabrijanu Chain (Fleetwood Mac), akustično troglasnu Blackbird (The Beatles), te posvetu Gogi Pavlovu All Your Favourite Bands (Dawes), a čitalo se još referenci kroz solaže, ubacivanje u pjesme itd pa sve do "Valentinota" i "gitatista Kvinota", koji je izazvao opće oduševljenje. To je ujedno bila i zadnja pjesma regularnog dijela.

Za kraj, kao i uvijek ostala je Summer's Gone, za koju kaže da je najbolja pjesma koju je napisao, a sve nakon toga je lagani pad. Možda da, možda i ne, no ova je pjesma odlična za završetak nečeg ovako sjajnog. Ipak.. Nakon predstavljanja benda, bez neke stanke prešli su u The Beat That Saved Our Lives kako bi i oni koji su ulazili za vrijeme te pjesme, dobili je u cijelosti. I tu je stvarno bio kraj. No, činilo se da smo i mi i oni mogli još, pa makar i sve ispočetka. Al nismo. No, ja sam dobio kandidata za koncert godine i novi omiljeni bend, sad kad više (opet) nema Rebel Stara.

Iako bi se neupućenima moglo činiti da su tri gitare ovome bendu previše. Stvarno nisu, pogotovo kad se zaigraju u nekoj međuigri i odvedu sebe i nas daleko daleko. Ritam sekcija pomaže koliko treba i nikako nije najslabija karika, a Radić i Sršen sa svojim vokalima se odlično nadopunjavaju. Sve to je utjecalo da cijeli koncert provedem sa smješkom na licu uz razmišljanje o filmu "Yesterday". Radi li Radić sam ove savršene pjesme ili ih je preuzeo od nekog. Bi li bilo Kensington Lime da nije bilo The Beatlesa. Ko zna, dal je ovo bio san ili java.

pedja // 13/02/2025