Naširoko je poznato da su prosinac i siječanj po pitanju koncertne aktivnosti u Zagrebu dva suprotna pola. Početkom godine klubovi, organizatori i bendovi u pravilu odlaze na kolektivni godišnji, zbrajaju i oduzimaju pare i kuju ili ne kuju planove za dalje. Krajem zato godine, sve se trese od muzike iza svakog ugla, nema čega nema. Ove je godine konkretno Vintage Industrial Bar udario težu dominaciju, zaredao možda jedan od jačih nizova u svojoj šestogodišnjoj povijesti. U svega devetnaest dana imaju, samo od zvučnijih imena, Partibrejkerse, Sham 69, New York Ska-Jazz Ensemble, Bombino, Six Pack i Pipse. Poprilično žestoko. Od svega navedenog su mi samo Partibrejkersi malo dosadili, ostalo ili namjeravam pohoditi, ili sam već pohodio. Pa tako i taj Sham 69, jel'. Gig je bio urađen u sklopu proslave spomenutih šest godina postojanja kluba u Savskoj, kojem ja ovim putem od srca čestitam taj rođendan. Jest da u prosjeku malo previše briju na tribute bendove, ali to ne umanjuje činjenicu da su se kroz godine tamo stvarno izredali mnogi briljantni izvođači, upriličile nezaboravne fešte života. Klub je to koji zahvaća možda i najšarolikiju publiku u gradu, rijetko sam čuo da ga netko ne voli ili po njemu sere, osim dežurnih kenjatora. Dobar prostor, dobar zvuk, dobra spika. Lijepo ime Vintage, bog ga živio. Bog je bogami poživio i taj Sham 69, na ovaj ili onaj način. Teško je uopće popratiti i shvatiti sve peripetije koje su se kroz naslagane godine izdogađale u tom bendu, ali ako nabacimo fast forward na trenutno stanje, shvatit ćemo da postoje dva Sham 69-a. Od ta dva u jednom sviraju i pjevaju trenutno čak trojica staraca iz originalne '77 postave - Jimmy Pursey, Dave Parsons i Dave Tregunna. U ovom drugom pak, nema nikoga iz originalne postave, a za vokalom je čovjek poznat kao Tim V, koji je prije desetak godina neko vrijeme bio frontmen benda, a onda kad su se Pursey i Parsons pomirili, je odlučio okupiti neke nove ljude i hladno nastaviti svirati po svijetu pod slavnim imenom Sham 69, na apsolutno zgražanje i gađenje "pravih" Hersham Boysa. Ne kužim se dovoljno u zakonske regulative po tom pitanju da bih znao išta komenirati, ali se dovoljno kužim u moral (ili si barem tako umišljam) da ću se drznuti izjaviti kako to baš i nije neka naročito poštena spika. U najmanju bi se ruku onaj "Tim V Version" morao svugdje bez iznimke naglašavati u najavama i svim drugim promo materijalima, jer ovako (konkretno u ovom gigu je to bilo spomenuto samo jednom ili dvije rečenice na samom kraju najave) sasvim sigurno postoji određena količina ljudi, nešto površnijih partitelja situacije, koji idu na koncert očekujući vidjeti Sham 69, a dobivaju tribute bend. Jebeno dobar tribute bend, za fakat male pare. Ali i dalje tribute bend. Ne govorim to da bih obezvrijedio njihov nastup. Dapače. Vrlo je vjerojatno da oriđiđi postava danas više ni nije u stanju odraditi ovako dobar gig kao ovi momci. Ali jebiga, nemojmo se lagati da nisu malo čudna i mutna posla to sve skupa. Na stranu površniji pratitelji, čini se da je redovna ZG punk publika ipak dovoljno upućena u problematiku da su poprilično izbojkotirali svirku. Mislim, Sham 69 je valjda u top 10 najvećih i najvažnijih punk bendova ikad, nemoguće mi je zamisliti da je slučajno to da se nije pojavio praktički nitko od uobičajene ekipe. Dosta mi je šokantno bilo to, dolazim pred Vintage spreman na 70 litara radioaktivnog vina i 14 čirokana na podu i u zraku, kadli tamo ni psa. Ulazim unutra, sve neki fin nepoznat narod pije skupe pive za stolovima. Bogati. Ono par drugova što susretoh se isto sve kao nešto čudom čudilo, ali brzo smo smetnuli tu spiku s uma kad je svirčica krenula. Ispostavilo se odmah da je taj Tim V, izignoriramo li na trenutak sve navedene kontekste i konotacije, jedan ultra simpatičan lik koji se ne libi proćaskati koju sa svakom njuškom u publici, i to na način duhovit i tipično londonski provokativan, nešto slično kako to rade urnebesni "mrgudi" iz Hard Skina. Ja sam mu se nešto posebno dopao, pa me cijelo vrijeme zapitkivao i namigivao mi, a dopsutio mi je nakon jedne stvari i da malo zasviram kazoo (kojeg u zadnje vrijeme praktički ne skidam sa vrata) u mikrofon. Na gitari mu je mladac kanarinac što mnogo lijepo umije da svira, ali ima malo pozersko držanje, ne zna ni marte propisno zavezati. Basist je onaj "no nonsense" cockney tough guy, a bubnjar izgleda kao da je osam puta uspješno prebolio alkoholizam. Svi skupa na momente zvuče malo tromo i penzionerski (što možda i nije toliko do njih koliko prosto do činjenice da pjesme Sham 69-a većinom same po sebi jesu sporijeg tempa), ali znaju ga i propisno potegnuti, pa da izbije krš i lom. Da, lako je bilo primijetiti te dvije krajnosti za vrijeme ovog koncerta, mislim da su čak bile podijeljene u cirka 50-50 omjeru. Dakle, imali smo dio stvari na kojima većina ekipe malo kljuca i tapka nogama u mjestu, a nevještom imitacijom šutke se bave tek oni najeksplicitniji primjeri jebački entuzijastičnih koncertnih noobova, kojih je na gigu definitivno bilo iznadprosječno (ništa loše, dapače -ja samo opserviram). Onda bi grunule "Hurry Up Harry", "Borstal Breakout" ili "Angels With Dirty Faces", pa da vidiš graje, halabuke i igranke, odjednom pola dvorane u akciji. Svi su se ti procesi odvijali u jednom lijepom, simpatičnom i prisnom tonu i atmosferi. Možda je to recimo čak i plus toga što nam je došla ova tribute verzija benda - nismo bili "star struck", pa smo se osjećali kao da smo na Cirozi jetre, ili nekim drugim likovima tu s kvarta. Naravno da je na bisu kao slavodobitna točka na i upala himna "If The Kids Are United" za vrijeme koje su kids iz publike demonstrirali, vjerojatno nesvjesno, točno ono što pjesma želi poručiti. Jer kad su se dotad na stejdž penjali njih troje-četvero, redar bi to već nekako znao odgurati i otjerati. Ali kad je na ovoj stvari to uradilo ujedinjenih trideset, e onda mu je jadnom samo preostalo da bespomoćno glavinja po pozornici suočen sa surovom istinom o svojoj nemoći. Bend je na to sve gledao vrlo blagonaklono, tko god je htio pjevati u mikrofon ili se naguravati na pozornici, bio je sasvim dobrodošao što se njih tiče. Svirka je trajala osamdeset minuta, a mislim da nas se možda skupilo nekih nategnutih dvjesto. Tribute bendove inače izbjegavam u širokom luku i strijeli, ali sve mi nešto nije žao što sam ovom prilikom uradio iznimku.

ujak stanley // 21/12/2018