Nakon dvije godine pauze rock pogon zvan Clutch vratio nam se u bijeli Zagreb grad kako bi promovirao novi album. Ja sam ih osobno tek nedavno počeo slušati na nagovore prijatelja Clutch fanatika (Klačnatika?) te su mi ubrzo ušli u razne visokoenergetske playliste. Od starih do novih pjesama ekipa jednostavno gaji onaj istinski rock n' roll zvuk i stav koji poput munje probada umor ili bezvolje. Bilo mi je tako vrlo drago čuti da dolaze u Zagreb upravo po nemiloj mi tmurnoj zimi, a još mi je draža bila ta činjenica u subotu popodne kada sam se mrtav pijan probudio nakon tri sata sna. Uistinu bio je to jedan od onih vikenda provedenih u konstantnoj akciji s ciljem maksimalne zabave gdje su Vam jedino gorivo alkohol i dementna tvrdoglavost. Probudio sam se tako i dalje u tom stanju uma sretan što će upravo Clutch biti eksplozivni orgazam na kraju takvoga slijeda događaja. S prijateljem sam još goriva unio u sebe na Krešimircu i zaputio se lagano na prvu predgrupu.

The Inspector Cluzo Dinamični duo gitare i bubnja u elegantnim je odjelima svirao svega nekoliko pjesama. Žalosno je to jer je tih nekoliko pjesama bilo vrlo zabavno čuti, pogotovo u kombinaciji s njihovim nastupom te finim imidžem suprostavljenim s divljim zvukom. Priznajem kasnio sam 10 minuta (ujedno i trećinu nastupa), no bend me ubrzo natjerao na gibanje sa svojim jednostavnim, ali efektivnim rockom. Rijetke riječi i nerijetko skakanje po pozornic samo su pridonosili cjelokupnom dojmu i tokom izvedbe sve više kreirali tu neku sliku finih glazbenika koji znaju okinut. Nastup je naposljetku i kulminirao na posljednjoj pjesmi u kojoj je bubnjar bacio činele, prevrnuo bas-bubanj te se potom popeo na njega dok ga je gitara sve kaotičnije pratila svojim navalama distorzije. Potom su bez riječi staloženo napustili pozornicu da ne bi slučajno ubili tu misterioznu jukstapoziciju elegancije i divljine u srži svog benda. Publika od kojih sto ljudi ih je srdačno ispratila očito zadovoljna predstavom. Bio bih možda i ja zadovoljan na kraju da sam se pojavio na početku, ovako se osjećam kao da sam tek osjetio miris njihova zvuka. Ostaje mi samo čekati neki solo nastup u bližoj budućnosti.

The Picturebooks Dinamičiniji duo gitare i bubnja pokazao se kao perfektnom drugom predgrupom. Ne samo da je pozicija bubnjara i gitarista bila zrcaljena naspram Inspektorima, već im je i stil bio puno eksplicitnije rockerski. Doista je ovo bio jedan vrlo promišljen izbor predgrupa koji je svakako hvalevrijedan. Čak mi se činilo da je dobar dio publike znao za, pa i pratio ova dva benda što je definitivno doprinijelo energiji i naboju prostora u trenutcima prije glavnih zvijezda večeri. I ta je energija bila jaka za vrijeme pomalo močvarnog, pa čak na trenutke i psihodeličnog zvuka ovih Amerikanaca. U svojih su se 50 minuta unatoč reduciranoj postavi benda uspješno dotakli ovih žanrova te su konzistentno održali zanos i zanimanje publike do samog kraja. Ovo im ide od ruke zbog, čini mi se, vrsne sinkronizacije, koliko zvučne toliko i tematske. Bubnjar je ovdje pojava, tamna spodoba kojoj rijetko vidimo lice i koja metodično, ali prljavo stvara moćan ritam. Kao da je na čelu kakve vojske on stvara jednu tamnu podlogu krojenu za izbacivanje zla iz sebe. Frontman s druge strane toj podlozi dodaje melodije koje postaju sve oštrije i kompleksnije što duže traju pjesme. Tipični alternativni rock vokal ovo čini mrvicu pristupačnijim nego što ja to prikazujem, ali svakako ne umanjuje vrijednost Picturebooksa. Jedino su me malo izbacile iz tog krvoločnog stanja uma te parole tipa "Instagram i fejs su u kurcu, mi tu živimo rock duh" i "ajmo ljudi dignite fakere u zrak, jebeš sistem", ali ne mogu to koristiti kao kritiku kad očito ekipa živi taj život. Ne poziraju pred tinejdžerima da bi ispali sad baje, nego eto stvarno uživaju u (po današnjim standardima malo smiješnom) klasičnom rock duhu. Svaka njima čast, bogme su meni, a i sad već bujnoj publici dostatno prenijeli taj osjećaj.

Clutch Nakon pauze od pola sata kucnuo je čas i svijetla su se ugasila dok je svakom sekundom tenzija rasla. Na matrici je počela uvodna pjesma "We Need Some Money" najavljujući njihov bolikurčev 'badass' stav i četvorka je ležerno izašla na binu, popraćena naravno urlicima publike. Svi smo bili spremni na sat vremena manijakalnog izbacivanja bijesa nošeni nezaustavljivim rafalima gitare i bubnja ovih rock legendi. Ja sam ponajviše bio željan tog da stavim točku na i divljini svoga vikenda na najkvalitetniji mogući način, slušajući muziku koja zvučno uobličuje upravo taj gard, to ludilo. I tu je negdje to i ostalo, na nekom iščekivanju. Barem je tako bilo meni. Većina je izašla iz Tvornice vrlo zadovoljno. Da se razumijemo nisam ni ja bio nešto sad nezadovoljan ili ljut, samo lagano razočaran. Clutch uistinu ima taj brzopotezni zvuk konstantne navale energije, no meni se prosto nije činilo kao da članovi raspolažu s viškom iste. Štoviše, izgledali su mi se smoreno, pospano, pa čak i na trenutke kao da bi radije bili negdje drugdje. Frontman se svakako trudio snažno gestikulirajući i održavajući kontakt s publikom, no čak je i u njemu bio nazočan nekakav umor. Ovome svemu nije doprinijela činjenica da je za ovakav žanr koncert bio puno pretih te naravno da je većina publike izvan sredine i prvog reda samo gledala sa smješkićima. Sve je to bilo odsvirano po nekoj šabloni: "ovdje smo više jer moramo biti, a ne jer gajimo istinski žar prema ovoj svirci". Ovo je neupitno posljedica toga da im je ovo bio šesti dan sviranja za redom, a i da održavaju takav tempo već nekoliko mjeseci. Zalomi ti se loš dan na turneji valjda te ih iz tog razloga ne bih pretjerano osuđivao (iako ne vjerujem da je bilo potrebno 7 minuta neprestanog skandiranja publike za bis, al'ajde). Na trenutke kad bih si isforsirao u glavi taj neki mentalitet i kad bih se uvjerio da je cijeli nastup vrlo eksplozivan genijalno sam se zabavljao, što u šutci, a što u bacanju okolo. Ljudi su unutar poga bili neizmjerno obzirni i dragi te sam čak i završio na rukama publike crowd-surfajući s još nekoliko članova. Razumijem tako da je ljudima koji znaju svaku stvar od Clutcha ovo bio vrh vrhova u potpunosti vidim to. Ja eto samo vjerujem da bi te bend trebao povest sa sobom, a ne da bih trebao trčati za njima. I tu je došao kraj mojem vikendu, možda blago razočaravajuć, ali nikako ne za otpisati. Večer je i dalje konstantno zadržavala tipičan rockerski bunt unutar kojeg te prosto boli kurac i na kraju dana vjerujem da je to jedino važno na ovakvim koncertima. Nadam se toplo da će Clutch sljedeći puta biti u boljoj formi da udovolji nama melankolicima, a i nadam se da će nam paradoksalni Inspector Cluzo i ponajviše prljavi Picturebooks svratiti ponovno u ove predjele. Dobri su ti Amerikanci!

jan vržina // 13/12/2018

> vidi sve fotke // see all photos