home > koncert > Mile Kekin @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 29/11/2018

kontakt | search |

Mile Kekin @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 29/11/2018

Mile je Kekin, za to ste već dosad vrlo vjerojatno negdje čuli, nedavno izbacio solo album. Recenzije (da ne kažem panegirike) ste o spomenutome izdanju, velim, čitali valjda već svugdje od Indexa do Podravskog lista. Ja sam recimo, kao lik koji se akreditirao da s koncertne promocije tog albuma ode izvijestiti, definitivno trebao uraditi i recenziju. Ali kurac. Već su ovaj mjesec izašle tri recenzije albuma Mateja Kranjca na Terapiji, šta će nam još i Mile? Ok, sad realno, ovaj je portal ionako odavno odustao od toga (ako je ikad uopće tako i funkcionirao, ne sjećam se, pejdž je stariji od mene pobogu) da brže-bolje sutradan u devet ujutro po izlasku albuma izbacuje neku najopćenitiju moguću recenziju koja zvuči kao ju je pisala HINA osobno, kako bi se natuklo pregleda i shareova i tako toga. Jer, koga briga, ljudi? Ok, naravno da bi valjda ako već imaš portal trebalo pokušati biti koliko-toliko u toku itd., ali čini mi se ipak da je "koga briga" i dalje jedan čvrst i valjan argument. Ukupno sam u životu uradio možda deset recenzija, ne više. Jednostavno mi iz nekog razloga forma koncertnog reporta masu više odgovara, smori me recka albuma. Usto, kad bih recenzirao albume, onda bih bio jedan korak bliže onom omraženom statusu samoprozvanog "kritičara", od kojeg stvarno teže zazirem. Ovako mogu ostati samo samoprozvani subjektivni koncertni izvjestitelj kojem kao da nije dovoljno što mu tekstove malo tko čita jer kasne po 4 dana, nego se onda još drzne i u svakom desetom izvještaju nešto čak i seruckati iz prikrajka, što se može protumačiti jedino kao jedna masna pljuvačka u lice svim tim divnim ljudima od kojih su mi jedni omogućili džaba upad a drugi mi svirali svoju muziku preda mnom. Odakle li mi samo, pitam se ponekad, obraza?

Što se tiče konkretno ovog izvještaja, on će se vjerojatno fantomskom čitatelju doimati kao jedan od ovih netom spomenutih, iako je sam gig definitivno imao svojih pozitivnih strana i svijetlih trenutaka. Ali ustaljeno je pravilo da na sajmu taštine jedna "ružna" riječ zasjeni milijun "lijepih", tako da se ne isplati tu uopće nešto upakiravati i suzdržavati, kad će svaka plačipičkica ionako uvijek naći razloga da se naljuti, ako mu se tako prohtije. Izbacilo me iz benda zbog ovih reportova, pobrao sam šakom u glavu i gađalo me u istu tu glavu pivskom flašom zbog njih, zabranjivalo mi ulazak u klubove i prijetilo mi se što direktno što indirektno preko interneta valjda dvadeset puta zbog njih. Mogu samo zamisliti, i to mi je u biti i nekako najsimpatičniji dio, koliko je tek govnjave žuči istisnuto po tamo nekim bendovskim inboksima i mailovima. Hahahaha. Sve jer sam tu na ovom malom šupku interneta kad bi mi neki izvođač bio zakurac, to i napisao. Ujak Stanley bogati, stvarno je teško zamisliti bitnijeg vam faktora po karijere i budućnosti od mog šugavog mišljenja?

"Krivim" dobrim dijelom naravno i taj posvemašnji teror PC kulturom. Ovaj uzorak zvan Mile Kekin je ustvari dosta relevantan za to. Prije 17 godina je čovjek izdao onaj album s Putnicima, meni u top 50 albuma otkad nam je države. Totalni muzički i tekstualni čušpajz, ali nevjerojatno simpatično pomaknut, poseban i trodimenzionalan album. Lišen svakog kalupa i svake šablone, gotovo za svaku pjesmu se može reći da obiluje perspektivama koje nismo baš često čuli ikad prije. Jedan od onih kojem morate dati 5-6 rundi da vam sjedne, ali jednom kad sjedne skužite koliko je prekrasno spaljen i zauzme vam posebno mjesto u tamo nekim folderima. E, taj je recimo album, izuzev dva hitića s Ivankom Mazurkijević, među publikom prošao nezamijećeno, a i kritika ga je, koliko uvida imam, dočekala malo na nož. Tad se to još moglo, jel. A i Mile nije bio toliko dijelom kanona kao što je danas. Ali zato danas... Danas Mile izbaci album koji pas s maslom ne bi pojeo, i svi se gužvaju tko će mu ga prije izdrkati. Dakle, od ključne je važnosti da shvatite da je moje mišljenje da je album apsolutno zakurac. Smeće, šund. Mlako isprazno mediokritetsko gugutanje olinjalog uhljeba koji već deset godina nema ništa pametno za reći, pa se hvata nostalgije i do degutatntne mjere prožvakanih ljubavnih parola u nadi da će ga zbog stare slave koju ima vrtiti na radiju po onoj "bitno da nešto svira za žedna uha, da nikog ne dira dok pere i kuha" liniji. Ovo sve govorim kao netko tko je više-manje proveo život štujući i obožavajući Mileta, znam valjda sve pjesme koje je ikad izdao napamet. Manje važno, ali eto. Ne sviđa mi se ni najmanje ta neka shema zadnjih godina po portalima i tiskovinama gdje se plasira priča da su glupe i banalne spike o prodaji Hladnog piva, i da je normalno da je to sve logičan slijed karijere jednog punk benda. Kao ono, patronizirajuće se implicira da tko god kuži spiku i ima zrno soli u glavi nikad neće uopće pomisliti posegnuti za tako nisko rastućim voćem kao što je "HP se prodao", to smo prerasli. Ma dobro, ajde, to još mogu provariti, ali tvrdim da je ili lud ili glup (i pritom dakako ispadam isti taj patronizirajući wannabe opinion maker) onaj tko misli da je normalno i poželjno da Mile Kekin u najboljoj maniri Nene Belana nariče jednu za drugom "Poljuuuuuubi me daaaaaj mi poljubaaaaaaac" i "Želim da budeeeeeeeeeš samoooo mooooooja samo mooooooojaaaaa" praćen frenetičnom podrškom konzorcija prenašminkanih i prenamirisanih baba iz publike koje znaju da ih muževi varaju ali ništa ne spominju, jer jebiga. Pa su došle tu ne bi li se podsjetile kako je to bilo dok su vjerovale u ljubav. I bend u pozadini svira pop za Narodni radio. U tim sam se trenutcima, kad su jedna za drugom išle te dvije stvarno najteže slušljive pjesme, ponio vrlo ružno, pa sam nažalost prasnuo u jako glasan i srčan smijeh, koji je, činilo se, zasmetao narodu. To mi definitivno nije trebalo, ali nisam si mogao pomoći. Gledam njega gore, gledam te babe oko sebe, i osjećam se nevjerojatno psihodelično, doslovno ne mogu pojmiti što se zbiva, pregrijao mi se mozak. Jebiga. Bajdvej, ni najmanje se ne šalim ovo za babe, sastav publike je bio kao da sam u domu kulture u Jagodini. Buraz, baba do babe na gigu. Doslovno, baš bake. 60+.

Koliko je ekipi bitno da nisu sami, to je suludo. Na tome je u biti sve bilo koncipirano, cijela Miletova naracija i preokupacija je bila samo "ova bivša ovakva, ja joj radio ovo, u vezama smo svi ovakvi, a htjeli bi to i to" itd. I onda te gospođe sa znojnim flekama pod pazusima sve kimaju i plješću i misle si "eh da da, vidiš kako kuži". Općenito, što dublje u dvadesete ulazim, to mi postaje jasnije da je život u prosjeku ljudima tek grozničavo traženje za nekim tko bi ih lišio samoće, i apsolutno mi se povraća od takve koncepcije. I Miletov album je u mojim očima jedno djelo koje njeguje i potiče takav senzibilitet, vjerojatno još jedan važan razlog zašto ga smatram istinski lošim. Uz par iznimaka, da se razumijemo. "Atlas" i "Zbogom tjeskobo" su čestite pjesme. I bilo ih je dobro čuti uživo. Isto vrijedi i za praktički sve ostale pjesme koje su izveli a da nisu s ovog albuma, "Okrenuo sam tvoj broj", "Ovih ću par stanica" i "U dva oka" su nas podsjetile kako je to zvučalo kad je Miletova vizura bila više kantautorska a manje na potezu Nikola Marjanović - Pravila Igre (što je razina u koju mu se uklapa i bend, sastavljen od ekipe vrhunskih muzičara koji se to vjerojatno ne libe unovčiti na svadbama). "Dolje je bolje" je, naravno uz pomoć nenadmašne Ivanke u vrlo elegantnom izdanju, izazvala tešku eskalaciju (pa tu onda imate gospođe koje bi skakale, ali im je nezgodno, jer im se dok skaču podiže majica i otkriva škembicu, pa onda skaču i istovremeno čvrsto drže objema rukama majicu uz tijelo, kul scena), dok su "Maslinu" po mom mišljenju ipak aranžmanski nepotrebno razjebali, ali je i dalje dovoljno dobra stvar da je funkcionirala. Recimo ta "Maslina" je na tom prošlom solo albumu "U dva oka" definitivno bila sladunjava i ultra-radiofonična numera, ali je u široj slici bila iznimka, a ne pravilo. Oprostio bih Kekinu i na ovom jednu ili dvije tog tipa, ali osam ne mogu. Izveli su i "Van iz grada" za koju također vrijedi da je jebena stvar pa je samim time volimo čuti, ali joj je najbolja verzija svakako ostala studijska. Iz asortimana Hladnog piva je pak upala samo "Žena" (iako nas je na trenutak podjebavao da će odsvirati "Buba Švabe"), ako ne računamo "Tijanu" koja je našla svoje mjesto i na solo albumu i na zadnjem HP-ovom.

Dakle, deset stvari s albuma, ovih sedam navedenih sa strane, i onda na kraju ponovili tri albumska komada. Ne može se reći da nisu polučili dosta pozitivnih dojmova i osjećaja, ekipa u lijepo popunjenom parteru je, sudeći po izrazima lica, bila vrlo zadovoljna. A i gore na bini, kužilo se da ljudi uživaju u tome što rade. E, i praktički svi iz benda su pjevušili bekove na većini pjesama, što se može protumačiti kao pokušaj prikrivanja Miletovih pjevačkih nedostataka, ali je svakako izgledalo i zvučalo simpatično. Ja sam eto, na momente pjevao na sav glas i guštao kao blesav, na momente pak želio pobjeći kući u nevjerici. Ipak mi preostaje samo ustvrditi da je koncert, kad se sve zbroji, i uzmemo li u obzir album zbog kojeg je upriličen, na kraju još i sasvim OK prošao. Teško da je moglo bolje, u svakom slučaju.

ujak stanley // 03/12/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

| 16/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

| 14/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

| 13/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

| 12/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

| 12/12/2018 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*