Idem danas u Pulu na par dana i pojma nemam kakav ću tamo biti s pristupom internetu, pa sam se uspio natjerati da report s koncerta na kojem sam bio jučer navečer pišem evo sad u 9 ujutro. Za razliku od nekoga tko bi se smatrao pristojnim i odgovornim čovjekom i novinarom, ovo je koliko se sjećam prvi put u životu da sam se upustio u ovakvu avanturu, tako da ne garantiram za posljedice i nuspojave. Doduše, ako je ikad bio pravi trenutak za to, ovo je taj. Jer inače kad odem na gig mi treba u prosjeku par dana da mi se slegnu dojmovi i da si stvorim neko jasnije viđenje i mišljenje o tome što se dogodilo. U ovom se slučaju, to je savršeno jasno, ništa takvoga neće zbiti. Prošlo dan, dva, tri ili deset, dojam o ovom gigu će mi ostati isti. A to je prije svega onaj da nemam blage veze što sam ja tamo tražio.

Zavod za eksperimentalni zvuk je bio na pauzi još tamo od travnja, ovim koncertom su (a to je u mojim očima i najbolji dio cijelog događaja) dali do znanja da su živi i zdravi, i da počinju s laganim zagrijavanjem za još jedan ZEZ festival. To je velim po defaultu dobra vijest čisto stoga jer, iako su ti njihovi koncerti uvijek teški hit-or-miss, stoji činjenica da velika većina tih izvođača koja je u okviru ZEZ-a kroz godine posjetila grad vrlo vjerojatno ne bi bila bukirana da ZEZ-a nema. Čime bi Zagreb ostao uskraćen za poveći broj čudesa.

Ovdje je svirao bend Kollaps, to je iz Australije bend. Trenutno na podužoj turneji Europom. U raspletu situacije koji vjerujem nikoga nije naročito iznenadio, prije njih je nastupio Niko Potočnjak. On ponekad eto nije ni u Seven That Spells, ni u (božemesačuvaj) Otrovnoj Kristini, ni u još nečem desetom, nego ovako sam sa sobom i svojim imenom i prezimenom. I gitarom u ruci. I zidom za buku iza sebe, tolikim da se ni ne vidi pozornica od njega. I pedalama ispred sebe. I dimom oko sebe. I ljudima koji kimaju glavama i značajno se smiju u stilu "eeeeh da da, vidiš ti to", dok nam on demonstrira kako vuči glazba koja je najmanje podložna kimanju i smješkanju od svih glazbi ikad. Ma dobro, pretjerujem, dogodi se svako toliko neka gitaristička dionica koja je do dovoljne mjere bliska nekim konvencionalnijim "rock" obrascima na koju se onda da zakimati, ali u prosjeku se ipak dakako radi o dekonstrukciji, ambijentalnoj buci (sigurno dobrim dijelom i improviziranoj) koja nas ima želju prebaciti u neko drugo stanje uma. U mom je slučaju to čak i polučilo neki uspjeh, naime sasvim me umrtvilo. Nisam mogao razmišljati, micati se, u biti nisam mogao baš ni slušati. Samo sam se šćućurio u jedan od onih separea sa strane i pustio da mi kroz tijelo struji i bruji ta neka vibracija koju valjda još uvijek zovemo "muzika". Kako je u umjetnosti općenito renome uvijek 99 posto proizvoda, tako je ovaj Potočnjakov podni performans (još na najdomaćijem mu terenu) čini mi se u glavama nas četrdesetak koji smo mu prisustvovali bio cijenjen nešto više nego što bi to bio da je isto to sve odsvirao (ili je bolje reći proizveo) netko drugi. Ali eto, momci iz Kollapsa koji su sjedili kraj mene , i pritom izgledali kao da su na sastanku računovođa pogrebnih poduzeća, su isto bili zadovoljni, sve su i snimili. Glupo bi bilo pokušavati definirati i približiti vam koje bi točno osjećaje i stanja ova muzika u publici htjela pobuditi. Uvjeren sam kako je to sasvim individualna stvar, netko je razmišljao o smrti, netko o ljubavi, netko o tome je li nahranio ribu. Ja eto nisam ni o čemu, upao sam bio u neko polumeditativno stanje tih dvadesetak minuta, što isto nije za baciti.

Taj Kollaps sam bio slušao kući, zaključio da mi je muzika stvarno grozna. Odvratna neka buka, toksična kancerogena pilana, prava agonija. Poštujem da nekom može odgovarati, ali ne shvaćam. Pa ipak, upalo je tu par nekih video zapisa s njihovih koncerata gdje sam vidio prilično aktivnu ekipu u publici, vrlo energičnog frontmena i generalno dosta raskalašenu atmosferu. I povjerovao sam da bi eventualno ti ljudi bili u stanju tim svojim degutantnim udarom na čula proizvesti određeni gotovo pa katarzičan efekt. Znaš ono da se pitaš "Ooooo srca ti od pasa, koja je ovo pizda materina, Gospode uzmi me i spasi od ovog zla!", ili nešto na tom tragu. Onda poslije pričaš drugarici kao "Ma bolje da ti ne pričam na čem sam bio". Pa rekoh, ajde, otić ću. Na moju žalost, iako su nešto poput ovog gore opisanog svakako pokušali, na mom im uzorku nije upalilo. Toliko su mi bili daleki, strani i odbojni, da me nisu dotaknuli ni u kojem smislu. Pjesme su većinom koncipirane na vrlo sličnu šprancu, odnekud dopire sloj buke, bubnjar i basist unedogled peglaju neki najjednostavniji ritam, a vokal (nafilan dakako svim efektima u ponudi) se trsi, jebe nam majke, dere se o gadarijama, i cijeli je lud. Inače ga nisam takvog zamišljao dok sam slušao album, dosta je mlađahan i bezazlen tip, farba si kosu u crno i izgleda kao tatin sin u finom odijelu. Budući da bi za ovu muziku bilo dosta dobro to da je on zaista manijak, monstrum i bolesni manično-depresivni potencijalni ubojica, ima biti i da je ta činjenica da se sve to skupa sinoć činilo dosta usiljeno i neiskreno s njegove strane odmogla u ukupnoj ocjeni. Ljudi je isprva u klubu bilo možda pedeset, do kraja koncerta je to spalo na ispod trideset, čime su opet većinsku prevlast odnijeli ljudi u dvorištu. Osim pristojnog kraćeg pljeska na kraju, reakcija publike nije postojala. Od one priče iz najave da se "prepoznatljive zvučne teksture i sirovi tonovi Kollapsa stvaraju pomoću otpadnog metala, plastike i čeličnih šipki" smo dobili tu jednu metalnu oprugu po kojoj je basist svako toliko lupetao čekićem, i to je koliko sam ja primijetio bilo to. Lažem, bila je još neka ploča koju je frontmen u svom jedinom izletu u parter dao ljudima da lupaju po njoj, od čega se zbog kolektivnog nedostatka volje dosta brzo odustalo.

To i inače uvijek volim natuknuti, a u ovom je slučaju pogotovo važno - ja o muzici golog pojma nemam. Svakoj, a pogotovo pogotovo pogotovo ovoj. Dopuštam da mi je neukom i nenaviklom potpuno promaknuo cijeli taj jedan specifični spektar podražaja kojeg ovi umiju proizvesti. No, kako svi znamo da nema ništa slađe nego se sakriti u gomili, tako i ja ovdje ponosito tvrdim da eto nisam jedini, jerbo je većina naroda radije pušila u dvorištu nego ih slušala.

ujak stanley // 08/11/2018