12. svibnja Jonathan je ponovno zaposjeo zagrebačku Tvornicu kulture, održavši samostalni koncert u Velikom pogonu, među ostalim, povodom predstavljanja drugog dijela svog konceptualnog, dvodijelnog albuma naziva To love or To hold. Predgrupe ovoga puta nije bilo pa je publika, za razliku od primjerice 2015. kad ju je zagrijavala zagrebačka indie-rock četvorka Big Strip Gorila, prilično sporo kapala u koncertni prostor, ispunivši ga na kraju skoro pa u potpunosti. Izgled pozornice bio je standardno Jonathanovski s prilično izvučenim pojačalima, ukrašen keramičkim vazama i štafelajima s naslovnicama prošlih albuma. Na platnu u pozadini visio je veliki bijeli natpis TO HOLD, s naslovnicom istoimenog albuma ispod njega. Osobno me takav setup podsjetio na natpise " Živio drug Tito" koji su s njegovom slikom nekad visili po brojnim omladinskim i općinskim centrima, često poprištima nekih od najvažnijih koncerata ovih prostora. Ipak, to je neka druga priča. Zakasnivši nešto manje od 15 minuta, Jonathan je koncert otvorio svježom Wake up Call koja je poslužila kao dostojan uvod, ali i ostavila osjećaj da bi znatno bolje funkcionirala na drugom mjestu u setlisti. Zvuk u prvim redovima, gdje sam u početku stajao želeći biti čim bliže neprestanoj akciji na pozornici, otpočetka je bio dobar, ali pomalo kreštav. Nakon podebljavanja glavnog vokala u pauzi između prve i druge pjesme, kompletan je koncert dobio uzlaznu putanju. Slijedila je Who lies to whom, a nakon nje i bendov najveći hit i svojevrsna odskočna daska karijere - prpošna Maggie. U ovom se trenutku osjetila navedena nezagrijanost publike pa je unatoč uspješno odsviranom hitu publika još uvijek bila daleko od vrhunca raspoloženja. Vjerojatno bi mudrije bilo da su ju svirali dvadesetak minuta kasnije. S druge je strane Maggie bila prvo poglavlje kombinacije s odličnom Communicate! koja je dovršila ono što je prethodna započela i ostavila publiku raspoloženu, rasplesanu i glasnu. Treba napomenuti i da im se na Communicate! pridružio saksofonist, a krajnji je rezultat bila glavna melodija u kojoj su saksofon i Radina gitara zvučali iznenađujuće prirodno. Kad smo već kod "dueta", jedini stvarno loš trenutak koncerta dogodio se negdje u drugoj trećini, kad su se s pozornice zaredale I don't mind, precijenjena i mrtva Monkeys te odlična Moments koja je ipak patila od već ionako usporene atmosfere od prošle dvije numere. Prvu su izveli su s Dunjom Ercegović (a.k.a. Lovely Quincess), a dosadu kompletne izvedbe remetila je tek prilična količina neugode i susramlja, izazvana Zoranovim uglavnom neuzvraćenim buljenjem u kolegicu, popraćenim okretanjem glava i međusobnim pogledavanjima u publici. Srećom, ti problemi nisu utjecali na drugu polovicu koncerta koja je prošla apsolutno perfektno, bez ijedne primjedbe ili zamjerke. Momci su zvučali moćno i sigurno, a koncertni su se favoriti redali - od odlične Allison, do furiozne The School, svaka je stvar ispraćena oduševljenom reakcijom publike i jednakom količinom uzvraćene ljubavi s pozornice. Zoran se kroz karakteristični ples, (ne)namjerna rušenja stalka za mikrofon i konstantno dominiranje kompletnom pozornicom još jednom pokazao kao najbolji domaći frontmen još od doba koncertnih vrhunaca Dubravka Ivaniša Rippera. Ista je dominacija prijeko potrebna određenim mlađim bendovima domaće scene budući takvo bacakanje pozornicom u njihovoj izvedbi često ispada (i jest) iscenirano i pretenciozno. Ostatak benda kompletni je zadani repertoar odsvirao strastveno i uvjerljivo te po treći put napustio pozornicu završivši sjajnom Heaven i starom skakalicom Mama I'm ready. Izuzev navedene zbrke u setlisti, Jonathanu se nema što prigovoriti. Eventualno mogu na trenutak biti subjektivniji pa izraziti žaljenje što u popis pjesama nisu uvrstili osobni favorit Days. Činjenica je da je Jonathan bio i ostao fantastična, savršeno uigrana live mašinerija, što se i ovoga puta pokazalo u Tvornici. Slabost To Holda u usporedbi s prijašnjim materijalom osjeti se i uživo, ali u znatno manjoj količini. Tako je primjerice, Way to go bila jedan od vrhunaca koncerta. Na kraju se pri izlasku iz Tvornice bilo teško oteti dojmu da je ova publika Jonathan čula na svom vrhuncu, točno u pravome trenutku.

ivan blažinović // 14/05/2018