Višesatni metal-spektakl u Tvornici, 5. ožujka 2018. godine, trebat će upisati kao jedan od najboljih metal-spektakala koji su se u posljednje vrijeme u Zagrebu dogodili. Nije to ni tako čudno, zapravo. Bend koji ima godina gotovo kao i autor ovog teksta bez sumnje ima dovoljno iskustva da zna predstavu pogoditi do posljednjeg detalja.

Zanimljivo je prisustvovati koncertu opsega na razini omanjeg festivala, pogotovo kad se večernje-popodnevni izlazak pretvori u gotovo cijelu smjenu. Naime, Therion jest bio glavni bend, a prije njega su nastupile čak tri predgrupe, s kratkim pauzama između nastupa. Za naglasiti je pritom da s ove točke gledišta, dan poslije koncerta, sa donekle slegnutim dojmovima, nema nijedne zamjerke na odabir predgrupa. Dapače, vidi se da se velika pozornost posvetila njihovu odabiru, i to ponajprije kako bi se kroz stilske varijacije izbjegla monotonija u redanju nastupa, ali i kako bi se uspješno održala ujednačenost zvuka kroz cijelo vrijeme trajanja koncerta.

Loša strana, ipak, možda je prerano vrijeme početka koncerta. Nastup koji počinje u 18:30 teško da može motivirati brojniju publiku da iziđe iz kuće i pojavi se u Tvornici na neugodno vlažan i hladan kasno zimski dan. Razumljivo je da koncert ovog opsega nije ni mogao startati kasnije, jer bi se inače produžio iza zakonski dozvoljenog vremena, ali to je rizik s kojim se jednostavno moralo računati. Vjerojatno je to glavni razlog da je prvi bend, The Devil, ostao svirati pred gotovo praznim prostorom, u kojem nije bilo više od dvadesetak ljudi. Ta situacija u meni izaziva žaljenje, jer smatram da se radi o bendu koji uistinu zaslužuje barem mrvicu više pozornosti nego što je dobio.

Nastup bih ocijenio kao donekle ekscentričan performans, ali to nipošto nije zamjerka. Dapače. Elaborirana kostimografija nije ništa čudno za scenski nastup metal-bendova. Neki je odvode na pretjerano visoke razine, a neki je drže nešto reduciranijom, ali kostimi su u gotovo svim slučajevima svojevrsna izjava benda, koja govori o vrijednostima koje bend zastupa, čak i kada želi upozoriti na glazbeni larpurlartizam. The Devil se ovdje otkriva kao svojevrsna minimalističko-maksimalistička zanimljivost. Naime, svirači zakrabuljeni u maske u venecijanskom stilu i crnu odjeću koja ne otkriva ni kosu možda nisu ono što bi se u prvom trenu moglo očekivati vidjeti na sceni, ali savršeno se uklapa u The Devilov scenski rukopis.

Maske ne otkrivaju o bendu gotovo ništa i sakrivaju ga, usmjeravajući pozornost na glazbu jednako kao i na scenski nastup. To je sasvim u skladu s idejom benda koji će u svojim pjesmama citirati spise Carla Junga, i raspravljati o odvojenoj egzistenciji psihičke komponente čovjeka od one fizičke, nadovezujući se pritom na filozofska obrazloženja iluzorne prirode realnosti. Zvuči kompleksno, premda ne i neobično. I dobro da je tako. Upravo zbog toga što je publika sinoć imala priliku vidjeti vrlo karakterističan bend, koji odlično zvuči uživo, i predstavlja relativan odmak od uobičajenog, mogu samo izraziti žaljenje da se nastup odvio pred gotovo potpuno praznom dvoranom.

Drugi po redu, njemački bend Null Positiv, donio je fino osvježenje u vidu isključivog korištenja njemačkog jezika u pjesmama, ali i drugačiji, i to vrlo energičan nastup. Filozofija psihologije ovdje jednostavno nije predmet razmatranja, i ne treba ni biti. Žestok zvuk i vrlo intenzivan growl vokalistice, koji se izmjenjuje u regularnim razmacima s ugodnim čistim vokalima, sugerira vokalnu pokretljivost i nadmoć koja zaslužuje svaku pohvalu. Maske iz Kubrickove vizije venecijanskog karnevala ovdje su zamijenjene obojanim licima, koja nekako neodoljivo podsjećaju na germanske ratne boje za pohod na baltička plemena u istočnoj Pruskoj. Kontemplativna energija razmišljanja o psihičkom pozicioniranju na višu razinu svijesti zamijenjena su snažnim i samouvjerenim metalom koji je beskompromisno prohujao kroz još uvijek gotovo praznu Tvornicu.

Konačno, treća predgrupa, moskovski Imperial Age, donio je dašak poganskog metala, nastavivši u sličnom intenzivnom tonu kao i Null Positiv, premda s crnim opravama obrubljenima sjajnim krljuštima, u stilu Ksene- princeze ratnice ili Miliusovog Conana Barbarina, i frizurama koje odaju da u zakulisju marokansko ulje teče u potocima.

Do završetka nastupa Imperial Agea, i zadnje točke ovog metalnog spektakla, nekako se uspjela napuniti i Tvornica kulture, barem do određene razine koja je dovoljna da publika djeluje kao da je brojna. Moram, doduše, naglasiti da cjelokupni kapacitet koncertnog prostora ni izbliza nije bio popunjen. To je velika, baš velika šteta, pogotovo kad se u vidu ima sinoćnji line-up, kvaliteta pružene glazbe, i općenito značenje imena kao što je Therion.

A Therion naprosto razvaljuje, i tu se gotovo ništa nema za nadodati, niti se to mora posebno argumentirati. U svoj svojoj povijesti bivanja koncertnom posvudušom, nije mi se previše puta dogodilo da sam imao prilike vidjeti bend koji tako beskompromisno pruži publici baš sve što ima. Isto tako, nije svakidašnja situacija da bend i na-tri-četvrtine-punu Tvornicu kulture uspije u potpunosti pomesti i oboriti s nogu. I to ljudi što se pojavilo, otišlo je s koncerta nabijeno pozitivnom energijom i željom da koncert traje još dulje.

Iako se trenutna koncertna turneja bazira na promociji Therionove metal-opere Beloved Antichrist, nastale na predlošku kratkog romana Priča o Anti-Kristu Vladimira Solovjeva, jednog od glavnih protagonista ruske teološke i filozofske renesanse s početka XX. stoljeća, opera nije bila izvedena u cijelosti, nego su prezentirani njeni pojedini dijelovi. Pomalo mogu izraziti žaljenje zbog toga, jer bi bilo veoma zanimljivo iskustvo pogledati pravu metal-operu, zajedno s pratećom scenografijom i ostalim scenskim elementima. Ali mogu i razumjeti odluku benda da radije na pozornici pruži pjesmaricu klasičnog tipa koja se svodi na domišljato složeni presjek dosadašnjeg rada s naglaskom na najvećim hitovima. Razlog se vjerojatno krije u tri sata trajanja novostvorenog glazbenog giganta, i činjenice da je upitno koliko bi pozornica u Tvornici kulture bila adekvatan ambijent za izvođenje kompleksnog glazbeno-scenskog djela kakvo opera u svojim osnovnim postavkama jest i kakvo bi trebala biti.

Eksperimentiranje s operom i citiranje opernih elemenata za Therion zapravo nije novost, niti se radi o nekom iznenađujućem specifikumu, nego više o prirodnoj i očekivanoj evoluciji. Ipak je riječ o bendu koji je pionir u korištenju elemenata klasične glazbe na tragu Gustava Mahlera ili Richarda Straussa, u smislu nadopunjavanja metala, i odvođenju gotike u istovremeno i mutne i bistre symphonic heavy vode; što je nešto što su kasnije nasljedovali bendovi poput Nightwisha, Epice ili notorno komercijalnog Within Temptationa, koji, praktički, Therionovim eksperimentima mogu zahvaliti svoje postojanje i popularnost.

Održati čistoću zvuka u kojem se svaki pojedini ton može fino razlikovati i izdvojiti unatoč glasnim distorzijama je fascinantna stvar koju rijetko koji metal bend uspije, ali Therion taj segment također odrađuje maestralno. Svaki pojedini glazbenik u bendu uvježban je i svjestan potrebe za vlastitim suzdržavanjem od ekscesivnog isticanja, kako bi se zvučna slika održala cjelovitom i vješto obojanom, sa svakim detaljem složenim na mjestu.

Međutim, diskrepantni elementi koji tu zvučnu sliku pomalo narušavaju su neusklađene izvedbe dviju pjevačica, Chiare Malvestiti i Linée Vikström, a što se ponajprije odnosi na potpuno različiti pristup glazbenom promišljanju vokalne dionice. Niti jednoj od njih dvije se ne može poreći vrhunsko glazbeno umijeće. U tom smislu, Chiara Malvestiti u svojoj izvedbi, snagom i pokretljivošću glasa dijelom čak i nadmašuje Linéu Vikström. Glas joj spada u sopranski registar, a suzvučje njih dvije se ugodno ističe nasuprot distorziranih instrumenata i pomalo grubog muškog vokala. Međutim, njihovo međusobno usklađivanje, kao dviju pjevačica čija uloga na pozornici je interpretirati lirski emotivni spektar teksta glazbe u pratnji instrumenata na način na koji je skladatelj to zamislio, nije provedeno u potpunosti. Razlog tome je pretežito talijanski način promišljanja opernih dionica od strane Chiare Malvestiti, a koje glas tretiraju kao prvenstveni lirski subjekt glazbenog izričaja. Linéa Vikström, s druge strane, polazi od uglavnom njemačke ideje tretiranja glasa kao samo jednog od instrumenata u cjelokupnoj slici, što je viđenje uloge glasa proisteklo iz operne teorije Richarda Wagnera. Iz tog razloga, dok Linéa Vikström ukalupljuje svoj glas u interpretaciju sukladno interpretaciji ostalih instrumenata, Chiara Malvestiti se ističe u možda pretjeranom bel cantu. To s jedne strane dovodi do nerazumljivosti ispjevanih riječi, a s druge se sukobljuje s Linéom Vikström u interpretativnom segmentu. Stoga bih prednost dao interpretaciji Linée Vikström, budući da smatram da u Therionovu opusu nema mjesta glazbenom promišljanju na talijanski način i uz upotrebu talijanskih vokalnih tehnika, jer one nisu u skladu s ostalim dijelovima željene glazbene interpretacije, niti postižu sentiment koji se treba postići. Kad bi Chiara Malvestiti bila malo lošija pjevačica, vjerojatno bi čak zapala i u kič, ali je to nasreću izbjegla.

Na kraju, zaključit ću da je Therion uspješno izbjegao sve zamke u koje je mogao upasti. Ovdje mislim ponajprije na uranjanje u monotoniju, nedostatne tehničke mogućnosti izvedbe zbog činjenice da ovoga puta u pratnji nema zbora od trideset ljudi ili Praškog simfonijskog orkestra da popune kvalitete u orkestraciji. Ne osjeti se ni praznina uslijed nedostatka solista koji (ovisno o pjesmi) moraju varirati od koloraturnog soprana do basa, niti Therion podliježe opasnosti od scenski pretjerano elaborirane izvedbe koja nadomješta nedostatnu glazbenu moć, ili od upadanja u kitnjaste gotičke elemente.

Izuzev nepotrebne prepirke s hrvatskim zakonodavnim okvirom, konceptom obaveznog plaćanja poreza, Vladama Republika Hrvatske i Slovenije i organizatorom ovog događaja oko pravnih i tehničkih uvjeta za trgovanje promotivnom robom (prava mala Televisa Presenta koja zbilja nikome nije trebala, a koju još uvijek možete pratiti na Facebooku), moram istaknuti da je nastup Theriona i njegovih predgrupa bio odličan događaj, kakvih zbilja treba biti više.

I za kraj: hvala Therionu za sniženje na promotivnu robu kupljenu preko interneta. Vratite se brzo.

johnny mcfearless // 06/03/2018