Prisustvovali smo koncertima 7 BiH demo sastava (SCARLET FEVER - Mostar, INFRA-RED - Novi Grad, V.E.K. - Zenica, VERMOS - Travnik, UNUTRAŠNJA EMIGRACIJA - Prijedor / Banja Luka, RAPA NUI - Sarajevo i POST SCRIPTUM - Banja Luka). Ovaj festival je projekt Banjalučke organizacije POP (Partnerski Omladinski Program), te je osim koncerata sadržavao projekciju kratkih filmova, kazališnih predstava, glazbenu radionicu za udaraljke, DJ-eve, te radionicu za strip i izložbu. Ovom širokom spektru događanja koji je trajao 2 dana prisustvovalo je više od 1000 posjetitelja sa svih teritorija bivše ex-Yu.

Te subote je bio pravi nogometni internacionalni dan. Igrale su se kvalifikacijske utakmice za Euro 2008 (Kazahstan - Srbija, Norveška - BiH, Hrvatska - Makedonija, Albanija - Slovenija), te je Crna Gora odigrala svoju prvu prijateljsku utakmicu u kojoj su pobijedili Mađarsku, no festivalska događanja su ih posve mimoišla. Nakratko smo tijekom popodneva posjetili radionicu udaraljki i izložbu stripa, te se strpljivo u podosta hladnom Domu kulture zagrijavali za koncertne nastupe neafirmiranih demo bandova. Prvi sastav koji je otvorio svirku bili su Scarlet Fever iz Mostara koji su se netom prije nastupa posvađali, tako da su svoj polusatni repertoar otprašili kao duet (bubnjar i gitarist) bez basiste koji je sjeo u vlak (ili automobil) i odjurio kući. Ono što su njih dvojica uspjeli ostvariti izgledalo je dosta slabo i neuvjerljivo (grunge-rock s naglaskom na dosta falširane refrene i engleske tekstove), no glavni razlog tome je bio neprofesionalni ton majstor koji je izgleda imao samo tonsku i rider listu za posljednja 2 izvođača. Puno osoba mi se osobno žalilo upravo na ovakvu nelojalnost gdje ton majstor ne želi vratiti potenciometre na mixeru upravo samo zato jer ih prilikom tonske probe svih sastava vjerojatno nije niti zabilježio, pa ih je shodno tome ostavio u položaju kako su bili namješteni za posljednjeg izvođača Post Scriptum koji su usput i njegovi dobri drugari. Eh, amatera... Da se to desi na Exitu, In Music festivalu, Zlatnoj Koogli, Jazzarelli ili bilo kojem drugom koncertu gdje se pojavi više od 2-3 izvođača tonac bi bio linčovan za kablove uz prethodnu cipelarku, ravnanje nosa na mixeti i nošenje gaća na štapu. Sve skupa je posve neshvatljiv ovakav neprofesionalan i laički pristup najvažnije karike u održavanju zvuka, a osim toga PYAF kao festival apsolutno nema natjecateljski, već revijalni karakter... Stoga mi je zaista žao ova dva momka iz sasvim simpatičnog sastava Scarlet Fever koji i da se nisu posvađali, te da su svirali sa bas gitaristom vjerojatno bi još katastrofalnije zvučali. Nešto sitno iza 21 h dvorana Doma kulture je bila posve krcata (oko 400 ljudi) i svi su pohitali da prisustvuju prvom nastupu hvaljenih Infra-Red. Kao što vjerojatno već znate, band je ovdje domaćin koji je doslovce čitav Novi, okolicu i dobar dio Hrvatske preplavio sa svojim odličnim demo-materijalom, te osim toga odnedavno ima i video spot za skladbu "Koma" koji je već doživio svoju promociju na nekim BiH TV postajama. No, kada su počeli izvoditi svoj repertoar od "Kome", preko "Rijeke" i "Febrie", ljudi u dvorani su se doslovce u čudu pitali koja je sad to vražja mater. Više od polovine prisutnih zna sve njihove skladbe napamet, no to što je izlazilo iz tih prokletih i neuštimanih zvučnih kutija bio je potpuni zvučni kaos. Osobno sam cijeli njihov nastup bio tik do bine i neprestano ih slikao. Oni su na stageu u monitorima imali sasvim solidan i razgovijetan zvuk, te zaista nisu pojma imali kako zvuče vani. Nema druge, momčina od kablova im je fino namjestila. Između ostaloga, samo za vrijeme njihovog nastupa pojavio se brum kojeg su proizvodili spotovi-reflektori, tako da se slobodno može reći kako je prvi nastup Infra-Red bio obavijen debelom sabotažom zvuka. Gitare Braneta i Bajsa su bile posve negdje u pozadini kao da odzvanjaju iz podruma, vokal potpuno nerazgovjetan, bas se mogao samo uočiti preko Kojine pojave (zvuka uopće nije bilo), dok je jedini koliko-toliko adekvatni zvuk dopirao s bubnjeva koji su ionako manje-više standardno i jednoliko namješteni. Katastrofa za ovakav perspektivan i apsolutno moderan inovativan rock sastav. Savjet Infra-Redu: ubuduće nabavite vlastitog tehničara koji će šarafiti one potenciometre po vašem striktnom nahođenju.

Više nego razočarana publika ne samo domaćih iz Novog, već i iz Zagreba, Siska i ostatka svijeta koja je došla prisustvovati promociji ovih vrsnih majstora modernog rocka 21. stoljeća povukla se tamo negdje oko šanka i prepustila mjesto za divno čudo vrlo zanimljivim punkerima V.E.K. (velika ekonomska kriza) iz Zenice. I oni su kao i prethodni sastavi imali katastrofalan zvuk, no njihov agresivan vokal (domaći jezik) i čini mi se vrlo dobar gitarist dali su između sve one zvučne kakofonije do znanja da šibaju neki žestoki garažni punk-rock (nije h/c).

O tome koliko je zvuk bio katastrofalan svjedoče i 10-15 minuta dugački setovi DJ Davea koji je u pauzama emitirao vrlo poznate ex-Yu hitove (digitalno), no vraška je muka bila prepoznati skladbe poput "Heroji" TBF ili Kičmine "Noise in the fashion". Simpatične tri male djevojčice srednjoškolke iz narednog sastava Vermos iz Travnika su osim Infra-Red izgleda prošle najkatastrofalnije. Za vrijeme njihovog nastupa taj toliko spominjani i psovani ton šalabajzer je počeo konačno namještati zvuk jer je nakon njih nastupao punk sastav Unutrašnja emigracija čiji su članovi dijelom i sami predstavnici udruge POP i organizatori festivala. Jao, male djevojke su tom prilikom zvučale kao neki ciktavo-praskavi noise, tvrdi stoned-rock kojem pojačala rade fade-in, fade-out, uvrnuti gitaristički Alec Empire, zapetljani ritmički Aphex Twin, raštelane Shizoid Wiklers, sjebani JSBE u dead-metal verziji... da bi tek na posljednje dvije skladbe ove male curice zazvučale kao rock verzija finog pop-rock zvuka poput primjerice Cacadou Look, Flare ili nekadašnjih mega zvijezda The Bangles.

I onda slijedi priča koju su gotovo svi odreda ponavljali uz psovke i spominjanje matere, Boga, svetaca, cijele familije i svih organa upućenih ton meštru koji je očigledno cijeli dotadašnji koncert mnogo radio sa svojim kompanjonima iz crtića "...A je to!". Unutrašnja emigracija je imala ne samo dobar, već i iznenađujuće odličan zvuk mada je u igri kao i kod svih dotadašnjih sastava (izuzev Infra-Red) bila postava od jedne gitare, bubnjeva, basa i vokala. Kao da se jednostavno čekalo na njihov nastup pa da zvuk bude na visokom nivou... Vokali su odjednom bili potpuno razgovjetni i razumljivi, pjevač je navodio publiku na pljesak, ovacije, skandiranje... bas i ritam koncizno namješteni, gitara blistava... Nikako se ne može osporiti da je Unutrašnja emigracija ovdje i bez pjevačice izvela izuzetno dobar koncert (puno bolji nego nedavno u Krivom putu u Zagrebu) u kojem je naravno, do izražaja došla njihova scenska punk/hc snaga oivičena prastarim oldschool punk zvukom koji u sebi mjestimično sadrži i ska/punk, angažirane socijalno-političke tekstove, te vrlo dobar performance pjevača. Ispred pozornice gužva, tanca se pogo, punkeri se nose na rukama i prevrću, atmosfera je kao u nekom londonskom klubu '77, dok onaj dio uglavnom domaće publike koja je došla prvenstveno na nastup Infra-Red citira litanije i psalme za pokvarenog telefondžiju na miks-pultu. Jednostavno, do tada je bilo cijelo brdo zvučnog nesklada i namjerne kakofonije na koju mi često skreću pozornost mnogi prijatelji, poznanici i glazbenici iz BiH koji su zbog mnogih razloga (da ih ne spominjem) često omalovažavani i diskreditirani u ovakvim i sličnim prilikama.
Rapa Nui... Trio iz Sarajeva koji su startali odmah iza uvjerljivog nastupa Unutrašnje emigracije na odlično poštelanom razglasu uopće nisu zaslužili ovako kvalitetan zvuk. Njihove skladbe traju svega 20-30 sekundi, te su najblesaviji punk kojeg možete zamisliti. Dva akorda, 5-6 stihova, jedan refren (kako gdje) i gotovo. Plavokosi gitarist - vokal sa dreadlocksicama je više vremena potrošio na objašnjenje i priču o vlastitim skladbama, tako da je u njihovom polusatnom nastupu jedva bilo desetak minuta efektivne svirke što je puno raje uvelike iziritiralo tako da je njihov nastup rezultirao s podosta ispražnjenom dvoranom koju je iskoristilo desetak punkera za svoje uobičajeno naguravanje ispred pozornice. Na šanku za to vrijeme kolaju priče nezadovoljstva da su Infra-Red zakinuti i namjerno oštećeni, da je onaj koji je sastavljao redosljed izvođača previdio loš tonski angažman i cijeli koncept festivala, te se ponovno citiraju po stoti put sve one parole bijesa na račun nelojalnog tipa iza miks-pulta. U svemu tome bilo je smiješno vidjeti ekipu koja je opsluživala šank - dva momka i jedna djevojka iz Nizozemske, te slobodna umjetnica Allin iz Francuske koja jedina nešto malo zna natucati naškim jezicima uz strahovito brzi i zapetljani engleski. A k tome još kad su uzvraćali kusur... ha-ha-ha! Posljednji sastav za kojeg su svi tonski zakinuti izvođači govorili "znamo da nas je tonac zajeb'o, ali čuti ćeš kako će dobro zvučati posljednji bend i to ne zato što su posebno dobri, već zato jer im je tonac frend..."). I uistinu je bilo tako.
Post Scriptum iz Banja Luke je 7-člana postava od dvije rasplesane djevojke na vokalima, te petoro momaka zaduženih za gitare, bubanj, bas, saksofon i konge, te izvode veseli ska/reggae uz mjestimične dodatke agresivnijeg rock naboja. Elem, logičan su nastavak Dubioze Kolektiva uz izostanak ambijentalnih i elektronski nafilanih dionica. Publika je naravno vrlo toplo primila njihov nastup skandirajući "Banja Luka", te se kroz veselu atmosferu oprostila od ovogodišnjih aktera žive svirke drugog po redu PYAF festivala.
Završnicu tuluma ovjekovječio je DJ-dvojac za koji nisam zapamtio kako im je ime (uglavnom nekakav Soundsystem, kako bi se zvali drugačije), te su večer finalizirali kroz dvosatni set isprepleten elektronskom, d'n'b, dub, reggae i deep-slow glazbom koju su puštali sa laptopa uz naravno, sada odličan zvuk. Nema govora o nikakvom "lošem razglasu" ili o tome da svi oni prethodni izvođači nemaju pojma o svirci...

Čitav koncert je zabilježen tonski i valja očekivati kompilacijski album "PYAF 2 Live". Eh, tu će biti nesrazmjera. Vjerojatno će najbolje kritike i ocijene dobiti Post Scriptum i Unutrašnja emigracija, a Infra-Red i male kikice iz Vermosa će po kvaliteti zvuka proći najlošije. Tako je valjda to namjerno i urađeno. Ali vjerujte, od svega toga ništa nije istina. Sve je čista i namjerna sabotaža plitka ko' rijeka Una koja protječe tik pored Doma kulture. Neshvatljivo, čemu i zašto tako?!

horvi // 28/03/2007

> vidi sve fotke // see all photos