U zadnje dvije godine nerijetko svratim u Močvaru na koncerte srijedom, četvrtkom i nedjeljom. Ti dani mi se često čine kao poprišta koncerata žanrova u kojima ima više bendova nego publike. Barem one koja je u Zagrebu spremna pohoditi klupski program koji nema sreće ni prilike da se održi vikendom. Radi očekivanja posjećenosti do 50 ljudi, izvođači nemaju čast da se popnu tamo gdje i pripadaju - na binu, već se pozicioniraju ispred pozornice ili u "malom pogonu" kraj šanka. Ipak, ponekad bivanje malobrojne publike i izvođača na istoj horizontali doprinese stvaranju neke specifične, popularno zvane "intimne atmosfere". Tada su sudionici eventa spremniji na međusobnu interakciju, učvršćuje se (mikro)situacijski osjećaj pripadnosti te se nađemo zatečeni u vrtlogu mikrointerakcija koje na masovnijim događajima ne možemo tako lako primijetiti, pridati im važnost, a često ni ispoljiti. Ukratko, stvori se opušteni ugođaj privatnog tuluma na kojem se svi znaju. No, češće se dogodi upravo suprotno: mali broj ljudi se zatvori u sebe, usidri na svoje stajaće pozicije, svako promatrajući bendove vrti svoj unutarnji film i onda imamo osjećaj da se ništa ne događa i kako je atmosfera trula, a pomalo je neugodno i nama samima što nas mrzi da učinimo išta da se barem pokuša napraviti štimung. Upravo to se dogodilo i ove večeri u Močvari, uz izuzetak posljednjeg benda (Duds) koji je uspio izmamiti nekoliko pokušaja zaplesavanja auditorija, ma da ne previše nadobudnih (btw, zašto epitet "nadobudno" rabimo u pogrdnom tryhard smislu kada je buđenje nade samo po sebi jedna sasvim pozitivna gesta?). Toliko o publičnoj atmosferi. Pređimo na bendove.

PARNEPAR

Riječ je o novom projektu Marka a.k.a. Jure Pure nastalom nakon gašenja Ljeta u Bitoli, Šlagvorta na kraju, No No Instigatora i tko zna kojih još sve ne bendova koji prije ovih nisu ni izašli iz garaže. Ovoga puta je svoj tradicionalno njegovani ex Yu post punk sentiment posolio s par prstohvata noise rocka. Time je izričaj isprofiliran u Šlagvortu izgubio posljednji dašak lepršavosti i ono malo melodičnosti te dobio na žestini i još dublje ugazio u retro kaljužu na razmeđu psihodelije i mraka. Muzički su tu i dalje prisutne "divlje" harmonije te minimalistička, ali neprevidiva i namjerno nelogična strukturalna i aranžmanska rješenja kakvih se ni sam Šarlo Akrobata ne bi postidio. Bas gitara koja bruji kao traktorska getriba dodaje još jednu nijansu noise šmeka, iako po dionicama nije puki ukras gitari, čime basistica pokazuje da u Parneparu može iznjedriti i više od tri tona kojima spašava gitaru od raspadanja u Srbima. Bubanj je također zanimljiv za slušanje, jer se ne svodi nužno na držanje ritma, već donosi i neka poigravanja raznim elementima bubnjarskog seta. Tekstualna i vokalna strana za nijansu više odlaze u hermetične, pa čak i autistične vode. Nejasne metafore toka svijesti u kombinaciji s govornim, gotovo mumljajućim načinom vokalizacije tijekom kojeg nisi siguran izgovara li naučeni tekst ili pokušava usred pjesme reći toncu da ne čuje dobro bas odaje dojam da poanta benda nije razjasniti stvari, nego ih zamutiti. No, možda je upravo takva ekspresija najlogičniji nastavak Šarlovog albuma "Bistriji ili tuplji čovjek biva kad..." kojeg možemo dobiti skoro 40 godina kasnije. Još uvijek se ne zna kad čovjek biva bistriji ili tuplji. Da li kada kaže sve ili ne kaže ništa. Da li se više kaže vokalom koji plovi iznad muzike ili instrumentalnom pratnjom koja ga potapa. Da li se poanta zaista bolje lovi kada se liričke udice bacaju u bistru vodu ili u mulj. Jednoznačnog odgovora očigledno nema i svaki može biti točan ili pogrešan ovisno o situaciji. Nemamo vremena da o tome raspravljamo detaljno, pa ajmo ovako: zaigrajmo par-nepar, pa tko dobije, u pravu je. Ali samo do idućeg igranja. MARAUDEUR

Ovaj žen(ev)ski četverac čine tri žene i momak na bubnju koji najbolje svira kada stisne tipku na analognoj spravici iza leđa (ritam mašini, jelte). S palicama je u nekim momentima previše grčevit. Bend ima dvije bas gitare i svaka svira zasebne dionice, a jedna pomoću octavera na momente oponaša zvuk gitare. Obje i pjevaju, iako se to ritmički i ekspresivno jednolično nabrajanje riječi ne bi baš moglo nazvati pjevanjem. Od statičnosti ih spašava centralna ličnost grupe, vrlo ekscentrična i teatralna klavijaturistica koja je djelovala kao da se u nekoj paralelnoj dimenziji zabavlja na puno boljem tulumu od cijelog benda i svih nas. Drmusala se kao da su joj mrmom posolili džoint, navlačila neku dugačku maramu preko glave i očiju, neurotično ju bacala na pod i ponovo stavljala na sebe, a cijelo to vrijeme nije prestajala svirati. I dok je frkala po tim potenciometrima sva bi se izobličila u faci i tijelu sinkronizorano sa zvučnim modulacijama ne skidajući naoko tajanstveni i podmukli, a zapravo u suštini tako transparentni i dobroćudni osmijeh. Kad se tome pridodaju ti Amiga 500/Atari ST zvuci iz njenog sintića, zaista je izgledala kao vještica iz neke goofy video igrice na disketama. Sve pjesme su im na isti kalup, iako među curama tijekom nastupa vlada jedna ugodna, simpatična i nadasve nepretenciozna sinergija dok sviraju taj svoj synth pop/post punk.
DUDS

Ovih engležana ima sedmero, dolaze iz Manchestera i zaista su united kao tim u svakom pogledu. Čak imaju i svoje dresove načinjene od crnih hlača i tamnozelenih košulja. Bubnjar i udaraljkaš grade gustu ritmičku arhitekturu bogatu grooveom, dok gitare, bas, trubači i deratorski vokal kroz nepredvidive dijaloge i međuigre nižu bujice atonalnih pasaža. Ne miruju dok sviraju, a čak i kad ne sviraju neumorno skaču kao da stalno imaju crve u stražnjici. Muzika na trenutke po neobičnim prekidima i čudnim progresijama podsjeća na češke avangardiste JŽ Usme Doma, iako Duds ne skaču bjesomučno Mr.Bungleovski iz stila u stil, već svoju mahnitost drže u okvirima čudnovate atonalne groove simfonije s tek povremenim uletom u namjernu aritmiju. Duds bi bez problema u nekom boljem koncertnom terminu bili u stanju rasplamsati strasti punijih i većih dvorana, a ovdje ih u skladu s okolnostima opisanim u uvodu nismo bili u stanju ni na bis dozvati. Da rezimiramo, večer je ponudila tri benda s različitim viđenjem post punka, od novovalnog ex Yu preko synth pop upliva do eksperimentalnog pristupa žanru. A to je samo jedan dio onoga što ovaj žanr s mnoštvom subžanrovskih upliva nudi svijetu. Maraudeuru i Dudsima možemo samo poželjeti da na ostatku turneje nalete na brojniju i raspoloženiju publiku, a Parneparu da "naštancaju" još pjesama i uskoro snime cijeli album.

ognjen bašić // 14/02/2018