U jednoj SF priči sasvim uobičajeno bi bilo da se fabula svede na recimo dolazak Zemljana na novootkrivenu planetu gdje postoji život i nešto blisko ljudskom rodu, te susreću neke neuobičajene prilike koje ih zbunjuju. Primjerice, Zemljani su uz sve dobrodošlice i srdačni doček naišli na čudnovati sklop okolnosti prisustvujuću jednom tradicionalnom, gotovo svakodnevnom zabavnom obredu gdje se stanovnici dotičnog planeta opuštaju. Zabavljaju ih četiri artista koji barataju s nekakvim led diodama, senzorima, procesorima i programima odašiljajući pozitivne vibracije za opuštajući štimung. I sad, ne ulazeći mnogo u tu opuštajuću materiju i njen sadržaj, Zemljani uočavaju da se tako redom izmjenjuju artisti služeći se ama baš istom tehnologijom na gotovo isti način, no nekako im se čini da okupljeni domoroci ne reagiraju istim intenzitetom na svakog od dotičnih artista. Jer primjerice, jedan od njih jako dobro, po nekakvim zemaljskim kriterijima barata tehnologijom, no odjek njegovog umjeća prolazi hladno bez trunke oduševljenja, drugi pak nema mnogo toga za pokazati, dapače, niti vizualno im se ne sviđa, ali zadobija pažnju, treći je pak vizualno najatraktivniji, pa čak i najenergičniji i najspretniji u svemu tome, no on je, zaključuju Zemljani najzakinutiji što se tiče feedbacka okupljenih, dok je pak četvrti vrlo olinjalo i ofucano stvorenje, prilično nezgrapno, čak i komično smiješno izdanje kome se domoroci gotovo klanjaju. Zemljani stoga pouzdano prenose dojmove na našu planetu da se tamo negdje daleko u svemiru događaju čudnovate stvari, da stanovnici tog planeta nisu baš previše bistri i da imaju neke nelogične predrasude, sumnjive kriterije vrednovanja, te da bi bilo najbolje ostaviti ih na miru jer se teško pozudati u njihov faktor individualnog karaktera. Zaključak jest da nisu robotizirana masa i da svatko nešto ponaosob komentira, da nisu složni kao mi ponosni Zemljani što odašiljemo humanističke vrijednosti širom Mliječne staze i bla, bla, bla, of course, da je Amerika veliko srce Univerzuma… + odjavna špica made by Warner Bros. u režiji nekog James Camerona, Spielberga, Ridley Scotta…

Eh, da. Tako bi to moglo fikcijski odgovarati idealnom blockbusteru za zabavno fantaziranje koje je ustvari alegorija našeg svakodnevnog svjetonazora koje se igrom slučaja odvija i na našoj majčici Zemljici. Evo, u nedjelju se održao već tko zna koji po redu koncert engleskih legendi u našoj metropoli, a da je kojim slučajem to gledao neki vanzemaljac, istom bi se čudom čudio rekcijama Zemljana. Dakako, u prvom redu mora se istaknuti da vanzemaljac nezna ništa o tim artistima i njihovom rejtingu, ali ga čudi mlak odjek tamo gdje bi ustvari trebao biti najbolji, a ushićenje tamo gdje za to baš i nema nekog osobitog povoda jer po nekoj razumskoj logici, te egzaktnoj glazbenoj materiji i pregrupe i glavni bend imaju ama baš iste, ako ne u dlaku specifičnosti, ono stilski se podudaraju u sličnostima ko' jaje jajetu koja se teško razlikuju u jednoj košari. Dakako, svi večerašnji bendovi su imali iste postave (gitara, bas, bubanj, vokal), svirali su isti punk nadahnut scenom 1977. i gibali su se u istim kratkim relacijama formata 'uvod-kitica-refren-solo-repeticija-finiš' uz neznatne promjene tempova od umjerenih do bržih, a koji put i hardcore galopom zavisi od pjesme do pjesme. Našem vanzemaljcu bi to svakako nakon izvjesnog vremena dosadilo, ali ostavimo ga sad postrani… Elem, SKRETNIČARI koji su prvi izašli u točno najavljeno vrijeme oko 20.15h pred ne baš osobitom cifrom posjetitelja iskoristili su maksimalno svoj performans na pozornici. Uvježbani, energični, pa čak i preumiveni za punk što se tiče imagea izveli su nisku svojih autorski poznatih lokalnih himni o pijankama, perverzijama i sitnim nepodobštinama ("Bob Rock sluša punk rock", "Dijana", "Imaš kaj para", "Rupa je rupa"…) zadobivši tek tu i tamo poneki pljesak sve dok im se nije pridružio stari frontmen Debeli koji je odmah preokrenuo feedback u svoju korist. Sarkastično je povodom izlaska na binu rekao 'koji je to bend, ha-ha-ha' i odpjevao dvije stvarčine "Glupača" i "Banda s Mažuranca", a tu se sad pokazala činjenica da umije dići poluzaspalu audijenciju na pozornost jer je vrlo agilan u svom nastupu za razliku od gitariste-pjevača koji je premiran i preskuliran, ali ipak je od Debelog puno jači vokalist. Uz čuvenu "Sjene s pruge" prisjetili su nas na stare, pokojne članove ovog benda koji uskoro navršava 30 godina od osnutka, te se mnogo bolje drži u tom autorskom legitimitetu od nekih provjerenih zvijezda domaćeg punka što se lažno vezuju uz žanr. EKSODUS su uz sva trabunjanja i trač naklapanja koja su im tijekom još dulje karijere od Skretničara priskrbila nezahvalnu ulogu arogantnog cover benda ipak nešto sasvim drugo kad su na pozornici. Evo, da ih je gledao naš vanzemaljac, komotno bi stekao ružnu sliku o Zemljanima pitajući se zašto nitko ne reagira na njihov nastup. Nije stvar u tome što sviraju obrade, a to, kako god auditorij doživljavao, rade odlično - između ostalog odsvirali su "Nebo" Električnog Orgazma čiji je solo klavijatura Ljubomira Đukića vrlo spretno, koncizno i sažeto brzo odsvirao odlično potkovani gitarist, već je stvar u toj aroganciji kojom namjerno zrači frontmen Tomi što je došavši na pozornicu ironično rekao 'ja sam najpoznatiji hrvatski panker-šminker'. I maltene svima poručio, zna se što… Ma kako ne bi bio ljut i bijesan, to je valjda shvatio i vanzemaljac koji se čudio što to ne valja u odnosu ovog benda s publikom. Uostalom, punk kao provokacija vrlo dobro pali u kontekstu Tomijevog stava, pa nek' priča i misli tko šta hoće. Na pozornici su čvrsta momčad s pratećom vokalisticom Davorkom, sestrom pokojnog Domagoja, osnivača i vođe Skretničara, a imaju i tog odličnog gitaristu, te poprilično sređenu zvučnu sliku s obiljem efekata na vokalu. Ali mi Zemljani to baš ne fermamo osobito ma koliko god da se oni trudili i bili scenski atraktivni i pokretljivi. To ipak ništa nije dovoljno za zemaljsko-lokalne kriterije podno špilje Veternice koja je privukla pozornost vanzemaljca… A UK SUBS su, zna se, svoja stara priča o Charlie Harperu koji bi i sam na pozornici s akustičnom gitarom mogao komotno zabaviti publiku svojim prisustvom (uskoro mu izlazi solistički akustični album). Toliko je članova promijenio u postavama da mu i Al Jourgensen i pokojni Mark E.Smith mogu pozavidjeti, a večeras je predstavio novopečenu ekipu s friškim gitaristom Steve Straughanom (ex-Angelic Upstarts, ex-Lurkers), već ostarjelom momčinom kose farbane na dvije polovice - lijeva strana crna, desna plavo blajhana, te ritam sekcijom koja se svako malo mijenja: bubnjar Jamie Oliver je već punih 12 godina s palicama, a basist Alvin Gibbs je pa valjda desetak puta odlazio i vraćao se u postavu usput svirajući s Iggy Popom i u Urban Dogs, drugom bendu Charie Harpera. Nema se tu što mnogo filozofirati. Njihov nastup, pa i set listu su svi prepoznali od "Fragile", "Lady Esquire", "You don't belong", "Rockers", sve do "Down on the farm", "Emotional blackmail", "Party in Paris", "Warhead", "Strangehold", te na bisu "C.I.D.", "I live in a car" i "NY state police"… A bilo je tu i jedno poveće iznenađenje u obliku obrade Die Toten Hosen "Hier kommt Alex" iz 1988. za koju me veže jedna jako komična anegdota baš točno iz tog vremena kad je i objavljena. Bio sam s ekipom na pijanki u vinogradu, cugali smo vino, naroljali se ko' stoka i slušali radio MM2, tada popularni mariborski program, kad li zasvira ta stvar koju smo po prvi puta čuli, naravno otpjevana na njemačkom. I kaže moj stari frend, slušaj kaj pjeva 'hej, hej, hej, pijan kak telec', te smo u isti čas tu pjesmu prihvatili himnom za pijanke. Kasnije sam je čuo i u verziji UK Subs (na engleskom "Here comes Alex") misleći da je ustvari njihov original, ali ipak vidiš, nije. Objavili su je 1993. na albumu "Normal Service Resumed"… Sažimajući 4 decenije karijere Charlie i ekipa nisu nimalo davili s novijim pjesmama mada se tour najavio kao promocija posljednjeg albuma "Ziezo" objavljenog 2016., to se tek samo tako ovlaš kaže za medije da se privuče neka pozornost. Starac je odavno trebao otići u penziju, baviti se ribićijom i kartanjem s ekipom u nekom parkiću uz obavezne čajanke, no ne da se jer takav hobi mu je izuzetno dosadan. Ipak je ljepše biti stalno na turnejama, pijuckati pivu na pozornici i zabavljati ljude starim štosevima sa starim pjesmama koje su nekoć imale poprilično dobru angažiranu društvenu i socio-političku potku, ali danas uz svu ergelu prenatrpanosti sličnih punk tema u bogatoj kolekciji vrlo bliskih bendova one imaju tek samo taj zabavljački akcenat koji odavno više nije niti revolt, niti pobuna, ni agresija, a kamoli revolucija jer se svijet prometnuo u mnogo zamršenije mjesto nego li je to bilo prije dvadesetak i više godina. Kažem šteta što UK Subs vrlo rijetko izvode novije, daleko impresivnije i tematski aktualnije pjesme povodeći se po ustaljenoj liniji manjeg otpora - svirci za ljude koji u principu uvijek traže jedno te isto, pa makar to bilo i po dvadeseti puta podno Veternice. Naš vanzemaljac je u tom slučaju ostao vidno razočaran odašiljajući emisiju na svoju planetu da Zemljani baš nisu osobito bistri, ali se zato umiju nekako čudnovato zabaviti na svoj specifičan način kojeg ne shvaća. Tko mu kriv što ne konta naše zemaljske relacije komunikacije i kriterije vrednovanja…

horvi // 07/02/2018