Prije točno dva tjedna posjetile smo još jedan koncert izvođača romske glazbe, makedonskog Picikato brass banda. Iako su još mladi i vidljivo neuvježbani, mogu vam reći da je u dijelovima bilo bolje nego na koncertima renomiranih romskih bendova. Kako mi Hrvati patimo na zvijezde koje su nam medijski eksponirane, na koncertu je bio jako mali broj ljudi, a i oni koji su došli, u početku su skeptično i nimalo zainteresirano promatrali sastav. Kako bismo ih potaknule da bolje i zabavnije sviraju, mi - reporterke terapije - smo se odlučile na seriju mrdoguza pa smo time, nadam se, potaknule i malobrojnu publiku na opuštanje koje joj je bilo veoma potrebno. Nakon tih uvodnih neugodnosti, kada je bend zaista žalosno izgledao na pozornici, sa predugim i nespretnim stankama između pjesama, a očito potaknuti stvorenom atmosferom - tj. popuštanjem potpornih štapova iz finih hrvatskih guzica - mladići su počeli publiku paliti sve boljom izvedbom. Na repertoaru su se našle poznate romske stvari, a publici su se najviše svidjele Jovano, Jovanke, obrada teme iz Pink Panthera i naravno, najpoznatija Mesečina (koju već i vrapci na granama znaju). Bend se ističe svojom neposrednošću i opuštenošću pa smo se s njima i smijali i družili u pauzama, a brojne su bile i priče s pozornice njihovog voditelja. Iako nisu glazbeno najbolji romski sastav koji sam čula, zasigurno su najuporniji i najiskreniji jer dečki su, a to se ne smije zaboraviti, svirali puna tri sata, na kraju sišavši u publiku te dodatno zapalivši Močvaru. Bio je to jedan od boljih koncerata na kojima sam bila, a osjećaj se može najbolje opisati ovako - bilo je to kao da vam na privatni tulum dovedu hrpu Roma s trubljama pa vas zabavljaju cijelu noć. Vjerujem kako će ubuduće i ovaj bend zasjati na glazbenom nebu i da će im se posvetiti velika medijska pažnja koju zaslužuju.

ines v. // 26/03/2007