Navršilo se točno dva mjeseca otkad sam napisao zadnji izvještaj. Onu malu natruhu motivacije koje imam za pisanje ovoga pronalazim, osim u činjenici da bi se to, pobogu, trebalo podrazumijevati jednom kad si se za nešto već akreditirao, u ideji da su nekome tamo negdje možda ova škrabanja malo nedostajala. Dopustite mi da vjerujem, hvala. U svoju obranu imam za kazati da sam nekih šezdesetak posto spomenutog vremena proveo smucajući se kontinentom nam, tisućama ili barem stotinama kilometara daleko od sobe i laptopa. A bez njih nema ni reportova, iako se ulovilo All Borders Kill (i još neke jazavce) u Montpellieru, Autoramas u Granadi, Danea Glasbyja u Lagosu, a bogami i dva festivala po zabitima francuskih i portugalskih planina. Onda se čovjek vrati doma i odjednom shvati da opet ne zna pisati. Ne znam je li i vama tako, ali ja nikako da shvatim kako je ta "vještina" toliko klimava i promjenjiva, čini mi se da su tu amplitude još osjetno veće nego u naprimjer pjevanju ili crtanju - to kad znaš znaš. Ovo ja sad ne znam.

Nego, radišna gospoda iz Hangtime Agencyja tek što su okončala trogodišnju (ne)uspješnu suradnju s Tabor film festivalom, kad eto ti ih već u novim festivalskim angažmanima, i to opet u kombinaciji sa stoljetnim domaćim filmskim festom. Riječ je dakako o Motovunu. Izgleda da će Hangtime raditi glazbeni dio, o kojem bismo sve trebali saznati (hoću reći zasad ne znamo ništa) točno prvog srpnja, što je poprilično zanimljiva taktika, let's see if it pays off. Onaj koncert kojim je udaren pečat na tu kolaboraciju i koji je najavljen kao launch party 22. MFF-a, e to je baš ovaj gig Fanfara Ciocarlia u Vintageu.

Kod određenih glazbenih žanrova koji nisu po definiciji dijelom srednje struje, ponekad se, spletom bogtepitaj kojih okolnosti, dogodi to da isplivaju ti neki izvođači, zvali se oni Manu Chao, Django Reindhart, Dropkick Murphys, ili (zasigurno najradikalniji primjer) Bob Marley, koji pojedu žanr svojom veličinom i popularnošću, postanu sinonimni s njim. To je onda jedna u mojim očima dosta nezgodna situacija, jer koliko god navedeni neupitno pomogli u popularizaciji svog tipa muzike, toliko se i narod u pravilu i dalje ograničava samo na njih, a oni u pravilu nisu ni blizu najboljeg (ok, osim Djanga realno) što se tu nudi, a kao trebali bi biti. Fanfare Ciocarlia nisu nužno prvi i jedini ciganski puhački orkestar kojeg će se ljudi sjetiti kad ih priupitate, ali bogami su svakako jedni od prvih i jedinih. I u tom smislu, jebiga, nose sa sobom i to breme da bi u teoriji trebali biti i ponajbolji. Ako me priupitate nešto o tome je li na ovom prvom zagrebačkom nastupu nakon preduge pauze u Vintage Industrial Baru tog vrelog kasnoproljetnog zagrebačkog utorka ovaj kolektiv mahnitih rumunjskih Cigana opravdao ta očekivanja podebljana paprenom cijenom karte, ja vam instantno odgovaram sa: "DA, DA, DA".

Naravno da tu nema univerzalnih istina, ali po mom sudu i sjećanju, na boljim Ciganima nikad nisam bio. U Vintageu nas je bilo recimo tristotinjak u publici, što znači sve skupa oko 450, ako pribrojimo i ovu dvanaestoricu na pozornici. Mogao bih sad konstatirati da je to bilo taman, jer da smo točno svi imali mjesta da se izdivljamo i izđuskamo, ali to bi samo dijelom bila istina, jer kad bih bio potpuno iskren, iako inače nisam od te sorte, radije bih da nije bilo nikoga osim mene i Fanfara, pa da uz divljanje i đuskanje mogu imati i luksuz disati, ili da mi se recimo nacrtani štakor na majici (representing Eke Buba all around the globe since 2016) ne utopi od sopstvenog mi znoja. Da, baš je bila borba, brate. Ali ima tu nešto, možda je čak i pomoglo, jer ljude malo što toliko spaja i čini kolektivom kao zajednička patnja, a ta neka patnja i stanje bespomoćnosti je ionako često postulat prave ciganske numere, pa makar se u ovom slučaju tek nazirala iza zida nezamislivo dinamične puhaće mašinerije. Kojoj je u svakom trenutku na pameti samo i jedino kako da nas zašamara sa čim više strana odjednom, i tako dok ne krepamo ili se barem ne onesvijestimo. Priznajem da tu nema puno elemenata koje čovjek ne bi očekivao, ali u situaciji kad svi drugi ciganski puhaći koje sam u životu slušao uživo vrte te iste dvije i pol pjesme na jedan te isti način, onda se ovi komotno mogu smatrati, a to svakako osim za aranžmane i tehničko majstorstvo vrijedi i za činjenicu da im je jedan sasvim pristojan dio setliste sastavljen od originalnih kompozicija, dosta jebeno specifičnima i inovativnima.

Taj dio se ne odnosi na priče među skladbama (za koje mi je cijelo vrijeme bilo nekako neprirodno što su na engleskom, očekivao sam valjda da će neki od njih znati ponešto nečega slavenskoga), one su bile u tipičnom petparačkom "You are the real party, because you are Balkan!" štihu, ali tko bi se uostalom ičega boljega sjetio u situaciji kad ti mozak prijeti iskipiti van kroz uši. Svaki od asova je imao svojih 5 minuta slave (ajde de, osim tubačke "ritam sekcije"), svatko je u nekom momentu iskočio i poveo igranku na svoju ruku. Onaj koji mi je ostao u sjećanju kao lik koji je to radio najbolje i najčešće, to je gospodin za klarinetom i saksofonom, taj skoro kao da je neke škole učio, što je za jednog ciganskog muzičara vjerojatno podjednako uvreda koliko i kompliment, da prostite sad na nekorektnosti.

Jako bi mi teško bilo reći koliko je sve to skupa trajalo, jer ne samo da nemam ni mobitel ni sat, nego sam još imao i nekog pametnijeg posla nego o tome razmišljati, ali znam samo da smo se svi malo brecnuli kad su na bisu udarili samo jednu pjesmicu i utekli nazad u bakstaže. To jest brecnuli smo se mi koji nikad prije nismo bili, ovi ostali su valjda predmnijevali da će se, u finalu barem podjednako ekstatičnom koliko i predvidljivom, majstori spustiti mađu raju, prošetati šešir dok im se na znojna čela lijepe Dobrile i Jelačići, i udariti po "Đurđevdanu". Jesu, neka su, i nije im žao. Ni njima ni nama. Jest da smo iscijedili boga iz sebe, ali vrijedilo je svake kapi.

ujak stanley // 17/06/2019