home > koncert > Pips, Chips & Videoclips @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 22/12/2017

kontakt | search |

Pips, Chips & Videoclips @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 22/12/2017

Opet kasnim s izvještajem. Ne znam, ne ide mi pisanje nešto zadnjih dana. Svaku rečenicu porađam pola sata, mučim se i trsim, pa odustanem. Kriza. Tih par seansi u kojima sam bio pokušao napisati ovaj report su me dovele do zaključka da u biti uopće nisam siguran u kakvom sam ja to točno odnosu s tim pisanjem. Ne znam volim li pisati ili ne. Valjda volim. Ali nisam siguran. Ono što znam, to je da bi mi bilo bolje da volim, jer bih u suprotnom ispao teški kreten koji je potratio pun kurac vremena na nešto u čemu uopće ne uživa. Ako sam izbacio tristotinjak reportova dosad, a recimo da mi od prvog natipkanog slova do objave treba cirka tri sata, onda ispada da sam efektivno utukao četrdesetak cijelih cjelcatih punih dana svog života u to. To nije malo. U tom vremenu se da pripremiti recimo masa ispita na primjer onako malo možda jelte. E pa ima bit da tu ima nešto, sad mi je kriza spisateljska jer su trenutno praznici, pa onda nemam potrebu prilaziti pisanju kao nekoj varijanti kvazi-produktivne prokrastinacije kojom se bavim kako se ne bih morao baviti fakultetskim obavezama. Hm. Pisanje u ovom nekom esejističkom smislu još kako-tako prolazi, ali "zapisivanje" mi je recimo nezamisliva stvar. Mislim da sam u šestom razredu osnovne zadnji put baš kao zapisao u bilježnicu neku opasku profesora ili formulu sa ploče. Nakon toga su sve teke do dana današnjeg bivale ispunjene nekim crtkarijama i debilanama koje bi mi stari sa zadovoljstvom sporadično bio trgao na komadiće nakon što bi se ljutit vratio s informacija. Ne vrijedi to samo u kontekstu škole, nikad ne zapisujem ništa. Nikakve brojeve telefona, adrese, imena, obaveze, rasporede, planove, poruke, ništa, ama baš ništa. Ako zaista vrijedi ona da pametan piše a budala pamti (ili barem bezuspješno pokušava zapamtiti), kardinalan sam primjer budaletine. I nije mi žao. Doduše, ajde, ponekad mi jest žao u biti za neke stvari. Recimo, da mogu vratiti vrijeme, nakon svakog koncerta kojeg sam pohodio u zadnjih desetak godina bih samo na papir stavio imena bendova koji su svirali i datum giga. Ne bi mi uzelo puno vremena ni truda, a iz današnje perspektive bi jamačno bilo jedan prejeben vremeplov, tim zanimljiviji svakim danom koji sve neodoljivijom čini pomisao o ljepoti naslaganih godina. Onda bi se tipa svakih par godina ovako u ovo doba krajem prosinca sjelo, pa bi se lijepo transparentno imalo sve crno na bijelo i moglo bi se raditi i neke statistike po žanrovima, godišnjim dobima, klubovima i tako to. Velim, nemam pojma više-manje kako bi sve to skupa izgledalo, ali neke stvari ipak mogu pretpostaviti. Jedna od njih je recimo ta da bi u samom vrhu, na prvom ili eventualno drugom mjestu po posjećenosti, s nekih tridesetak plusića/crtica/zareza kraj sebe, ponosito i dostojanstveno stajalo i sjalo isto ono ime koje ste vidjeli u naslovu ovog članka, a u međuvremenu izgubili par minuta života čitajući ove neke tlapnje i čekajući da ga više jebeno spomenem pa da možemo prijeći na stvar - Pips, Chips & Videoclips.

Da, Pipsi. Bend ljubav. Bend za kojeg znaš da je velik i jak prije svega jer svatko o njemu ima neko mišljenje, nitko nije indiferentan. Mnogi ih ne vole, nije tajna. Te Ripper doper prgavi antipatični, te krevelji se, te ružno zvuči, te pokrao sve živo, te glume Oasis, te neće svirat' "Dinamo ja volim" tko ih jebe, te ovo, te ono. Ok, ok. Sve pet. Nema veze. Ima tko voli. A imam dojam da većina nas koji volimo, volimo baš ono pun kurac. Ovom konstatacijom vjerojatno zalazim u zonu onog ljigavog glazbeno-novinarskog ulagivanja, ali poseban je to odnos, Pipsi i publika. U Zagrebu barem. Osjeća se da je to jedna malo viša i drugačija razina emocije, nešto što se ne može baš tako lako riječima opisati. Daddy je poeta koji je u ovih 25 godina uspio uvelike uhvatiti taj jedan duh ovoga grada, bez da se pritom naročito oslanjao na toponime ili prvoloptaške asocijacije (koji također dakako bude emociju, samo onu malo"nižu", priprostiju). Kad ga sretnete u tramvaju ili na ulici zbilja ne ostavlja dojam čovjeka kojem je stalo do toga što i kako ljudi oko njega rade i misle. Gleda u pod ili negdje u daljinu, naočigled odsutan i hladan. Ipak, kuži on puls i vibraciju, i to mu omogućava da sve što je itko od nas ikad osjetio svede na zajednički nazivnik i učini da svatko u tome prepozna baš sebe i svoju neku priču. Pipsov bozon jebeni.

Lako moguće da sam izasrao malo prevelike patetike sad ovo zadnje, ispričavam se. Pipsi su u svakom slučaju svirali u Vintageu, i to tri koncerta. Trećeg su dodali nakon što su se prva dva rapidno rasprodala, a nije ni tom zadnjem puno više trebalo. To bi značilo ukupno nekih 1500-2000 ljudi spremnih kupiti kartu u vrlo ranoj pretprodaji, nije loše. Pun mali Dom (milestone iznova dosegnut prije tri godine) sportova se uz takvu statistiku čini i više nego ostvarivim i dalje. Ne postoji, čini mi se, neki univerzalni pravilnik o tome kako posložiti setlistu na način da se iz nje izvuče najviše. Svatko po svom špurijusu to radi. Ipak, rijetko se dogodi to da vrhunac bude odmah u glavu, na samom početku. Na ovom se koncertu to dogodilo, po mom mišljenju. Yaya se uprizorila s bendom i uronila u "Čuvara močvara i trava", staru stvar Jinxa koju su Pipsi zadnjih godina učinili svojom otprilike isto onoliko koliko je Hendrix to uradio s "All Along the Watchtower" ili Jonny Cash s "Hurt". Dakle puno, puno. Sigurno sam to već puno puta napisao, ali ne prestaje me fascinirati kako godine dobro utječu na Yayu, od glasa do pojave i stila, žena je u punoj formi, vlada i pozornicom i publikom bez da se uopće trudi. "Trubač" je bio očekivan, ali često zanemarena "Rosita Pedringo" u njenoj izvedbi definitivno nije, a bogme je i to samo tako ubila. Bilo je to desetak minuta vrlo visokog intenziteta, možda je ipak mala šteta što su nam ih servirali tako dok se još nismo stigli ni zagrijati. Jednom kad je gđa Ivaniš sišla u zapozorje, našlo se vremena i da se baci oko na ostale ljude na stejdžu. I znate što ću vam reći, imalo se što vidjeti. Basist i bubnjar su promijenjeni! Dosta mi je to bilo žao ubrati iskreno, prije svega jer sam uvijek jako uživao u Levanićevoj nenamjerno komičnoj blago nasmiješenoj i decentno razgibanoj scenskoj pojavnosti, tako da će mi svakako nedostajati. Pipsi jesu valjda na nekom glasu kao bend koji mijenja postave relativno često, ali mislim da je ovo prva promjena nakon dobrih 7-8 godina. Sve u svemu, bubanj je zaposjeo lik iz Lika Kolorado, a bas Viktor kojeg među ostalim znamo iz raznih Jebotonovih inkarnacija. Svirka zbog toga nije ni najmanje patila, dapače. Zvučali su barem jednako dobro kao i uvijek. A to bi značilo dosta dosta dobro.

Kad je Dudo preuzeo kormilo, nastavili smo sigurno, donekle predvidljivo i dobro poznato, ali uvijek iznova prelijepo jedrenje kroz diskografiju. "Shimpoo Pimpoo", "Drveće i rijeke" i "Pjesme za gladijatore" u pravilu u tom kruzanju uvijek izvuku deblje krajeve, dobiju tek po jednu pjesmu svaki (Gume na kotačima, 2x2, Zdenka i vanzemaljci), a koliko je "Walt" definitivno uspio najbolje dokazuje činjenica da je gotovo 5 godina nakon izlaska (kad je faza "promocije" već debelo gotova) i dalje najzastupljeniji album na listi. Sudeći po tome kako dobro uživo zvuče "K1" i nova novcata "Tek da nas podsjeti", nema razloga za brigu, i sljedeći album će valjati. Iako je atmosfera u publici naravno bila puna onoga što sam tamo gore opisivao kad sam pokušavao pojasniti kako se to narod općenito osjeća kad je riječ o Pipsima, priznat ću da sam pohodio i ekstatičnijih njihovih koncerata, definitivno. Dijelom za to krivim razglas, u prvim redovima gdje sam osobno stajao se vrlo slabo čuo vokal, skoro pa uopće nije. Što je neobično za Vintage, obično nema takvih problema. A kad je tako, to je onda ipak određena prepreka na putu do potpunog sjedinjenja. Čulo se ipak dovoljno da sam jasno mogao razlučiti kako je iz "Mogu ti reć" iz nekog razloga izbačen refren koji govori "Da si jebeni pedeeer, peder si, peder si, peder si…" i "Uuuuuu, peeeedeeeeeru!", i da su ti dijelovi naprosto zamijenjeni s "para papa pa pa". Ne mogu reći da mi je ikad bilo do kraja jasno što im je to s tim pederom trebalo, ali mi je isto tako još puno manje jasno odakle potreba za ovakvom autocenzurom najednom sad. Još bih shvatio da je pjesma stara 25 godina pa ajde de, promijenili su briju, ali sa zadnjeg je albuma. Čudnovato.

Regularni dio koncerta nije trajao predugo, pobrojao sam 17 ili 18 pjesama. Haustorov "Neobičan dan" kojeg publika nije dostojno popratila, "Poštara lakog sna" kojeg smo po običaju otpjevali zborno dok je Ripper dirigirao, "Dan, mrak" što je po mom mišljenju pjesma s ponajboljim tekstom u Hrvatskoj ikad napisanim i koja me uvijek naježi cijelog, mrvicu neočekivani "Sao Paolo" i sve te druge evergreenove. Za razliku od Šanka koji je na istom mjestu svirao dan kasnije, Pipsi nikad nisu imali problem s bisovima, dapače. Znali su se nerijetko i po četiri puta vraćati, vole na taj način pumpati atmosferu. Upravo zato je ono što je uslijedilo ispalo dosta bizarno. Kao završio je regularni dio i oni su šmugnuli dolje, i to je to. Zvali ih nazad jesmo, priznajem da nismo pritom bili nešto posebno glasni i uporni. Prošlo je u takvom štimungu nekoliko minuta, oni se nisu vraćali, naši su pozivi bivali sve tiši i rjeđi, a onda je netko jednostavno pustio muziku i to je kao bilo to. Nikome nije bilo do kraja jasno što se događa, i svi smo ostali nepomični tamo zbunjeno se pogledavajući. Iz prvog se reda jasno mogla vidjeti setlista, pokazivala je da imaju još barem šest stvari za odsvirati. Kako bilo da bilo, u nekom se trenutku uspjela oformiti kritična masa dovoljno brojna i glasna da nadglasa muziku iz zvučnika, pa se Dubravko vratio gore (sad u dolčeviti), dugo nas i poluprijekorno pogledao, i rekao: "Ok". Svima nam je laknulo. Pala su još dva bisa nakon tog, a sve je okončano s "Nogometom" koji je odnekud iz čista mira uspio oformiti sasvim brojnu i konkretnu šutku. Preskočili su "Boga", za što mislim da je prvi put da sam doživio u tih tridesetak plusića/zareza/crtica, neka bude i zadnji slobodno. Još jedna stvar koju ću spomenuti iako nisam siguran je li uopće vrijedna spomena, to je da "Na putu prema dole", iako instrumentalno za live izvedbu uvijek vrlo dobro dotjerana, vokalno redovno malo podbaci. Melodijska linija bude drugačija nego u studijskoj verziji, a kad kažem drugačija mislim gora. Ne znam je li to namjerno tako odlučeno ili je kriva sila prilika, ali stvar je dovoljni klasik da ju publika može i sama vokalno iznijeti, možda bi nam trebalo pružiti tu šansu u nekom od sljedećih navrata. Eto, naveo sam sve "minuse" kojih sam se mogao sjetiti, čisto valjda iz potrebe da kontriram sam sebi. Naravno da je svaka od tih "zamjerki" golo govno prema količini ozarenih i razdraganih lica kojih sam vidio, glasova u zboru kojih sam čuo, i voljenja kojih sam nanjušio. Čak se ponekad razgoropadim malo pa si dopustim misliti u smjeru kako malo žalim ekipu kojoj bend ne leži, jer jadni nisu u mogućnosti zaprimati ovakve izljeve uglazbljene ljubavi svako malo. Dosta tužno.

Htio sam biti strašno dovitljiv pa u zaključku baciti neku spiku sa stihovima iz "Dan, mrak" ali sam onda skužio da sam to već napravio u nekom prijašnjem reportu s njihovog koncerta, tako da jebiga. Pipsi su bend o kojem sam mogućnost "kritičkog" mišljenja (što god to točno značilo) odavno izgubio, "objektivnu" ocjenu ovog koncerta ste ionako vjerujem već mogli vidjeti negdje drugdje. Meni preostaje samo reći da mi je jako drago što postoje i da ih jako volim. Vrlo jednostavno, ništa lakše. Probajte i vi, isplati se.

ujak stanley // 29/12/2017

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Primavera Sound 2018 @ Barcelona, 30.5. - 3.6.2018

Primavera Sound 2018 @ Barcelona, 30.5. - 3.6.2018

| 11/06/2018 | lovel |

>> opširnije


cover: 20. Organizirani kaos @ Gradski bazen, Kutina, 26/05/2018

20. Organizirani kaos @ Gradski bazen, Kutina, 26/05/2018

| 28/05/2018 | kata.strofa |

>> opširnije


cover: BARCELONA GIPSY BALKAN ORCHESTRA @ Tvornica, 17/05/2018

BARCELONA GIPSY BALKAN ORCHESTRA @ Tvornica, 17/05/2018

| 21/05/2018 | terapija |

>> opširnije


cover: GET YOUR GUN @ Močvara, Zagreb, 16/05/2018

GET YOUR GUN @ Močvara, Zagreb, 16/05/2018

| 17/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: BOLESNA BRAĆA, TONE TUORO @ Vintage, 11/05/2018

BOLESNA BRAĆA, TONE TUORO @ Vintage, 11/05/2018

| 14/05/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 21/06/2018 > 23/06/2018 | [srbija] kragujevac, arsenal fest
    tba
    >> najawa @ terapija.net
  • 21/06/2018 | zg, masters
    muzika miliona
    -----------------
    rafael aragon
    batis
    agregat
    flico
    >> najawa @ terapija.net
  • 21/06/2018 | zg, kset
    niko potočnjak
    >> najawa @ terapija.net
  • 22/06/2018 > 23/06/2018 | sveti martin na muri, trash&burn
    billie and the kids - hr/h
    hipbone slim one man band - uk
    the tri-gantics - at
    pete&the shine brights - ita
    mojomen from mars - hr
    thee melomen - hr
    and many more....
    >> najawa @ terapija.net
  • 22/06/2018 > 23/06/2018 | st, gripe
    fibra festival
    --------------
    rezerve
    she loves pablo
    kojoti
    m.o.r.t.
    vojko v
    krankšvester
    high5
    slow motion suicide
    markiz
    partibrejkers
    rolo
    let 3
    irena žilić
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*