Nakon što su Vintageom tri dana zaredom odzvanjali zvuci Pipsa, subota je pripala Šanku. Bendovi su to koji, koliko god bili različiti po pitanju same svirke, u biti imaju ponešto zajedničkoga - prije svega to što su iz Zagreba, i to što im se to u pjesmama itekako osjeti. A to onda uz sebe, kako god se tko od njih po tom pitanju osjećao tijekom karijere, veže uz sebe i taj Dinamo jebeni. I dok se Pipsi svojski trude izbjegavati taj aspekt svog postojanja (zalud, sjetimo se samo Doma sportova posljednjeg njihovog kad se sveto ime orilo cijelom dvoranom), Šank je prigrlio cijelu tu purgersku spiku i kvartovsko-ulično-navijačku imagologiju kojoj su "odmetnuti" Pipsi i dalje do te mjere dio da mi se sad vraća scena s nekih gigova gdje Šank kao crowdpleaser svira refren "Guma na kotačima". Možda se varam ali vjerojatno ne. Uz pomoć činjenice da narod voli tu briju, kao i te da su izbacili nekoliko realno vrlo mamojebačkih albuma, te da su većinom ubojito dobar live bend, dokopali su se statusa jednog od popularnijih punk bendova svoje generacije. To su najbolje potvrdili svim onim brojnim trijumfima u Tvornici kulture unazad zadnjih 5 godina. U zadnje su vrijeme, vjerojatno pomalo iscrpljeni od rapidnog diskografskog i koncertnog tempa kojeg su si nametnuli, pomalo usporili djelovanje, tako da se prostor Vintagea svojim kapacitetom od 600-tinjak duša pokazuje idealnim za njihova sporadična ukazanja.

Ima ona stara formula koja kaže da kvaliteta koncerta u Vintage Industrial Baru uvijek raste proporcionalno s brojem ljudi koji se prije giga mogu vidjeti kako pijuckaju u dvorištu kluba. Dobro, ta formula više-manje vrijedi i za ostale koncertne prostore, ali za Vintage nekako posebno jako vrijedi, čini mi se. Tako da su dobre vijesti da je ljudi bilo dosta u cugi, i da se odmah dalo primijetiti kako je atmosfera nekako živahna i poletna. I to, da se ne lažemo, dobrim dijelom klinci su je takvom učinili. To nije ništa loše, barem u mojim očima. Mislim, netko zloban bi vjerojatno na temelju toga iznio zaključak kako je normalno da takve prvoloptaške parole jedino djeca puše, ali ja nisam jedan od tih. Ne smatram Šankove tekstove lošima, dječjima, ni banalnima, čak dapače. Naravno da robuju određenim normama i zakonitostima tog street punka žanra, ali daleko su od ispraznog baljezganja, zaista jesu. Ovo navodim iz razloga što se često u razgovorima s ljudima kojima ovaj bend ne leži da čuti argument kako su im tekstovi zakurac jer nit' su smiješni nit' su pametni. Čvrsto sam uvjeren da se to sve na kraju svede na krajnje subjektivne dojmove i razlike u senzibilitetima, te da nema nikakvog ultimativnog suda ni konačnog zaključka, ali meni se baš takvi priprosto-ozbiljni sviđaju. Plastični su, istiniti su, stvarni, životni, surovi i sirovi. Progovaraju istim onim svjetonazorom i diskursom s kojim se ta djeca u prvim redovima i nešto starija ekipa u stražnjim redovima mogu poistovjetiti, iz jednostavnog razloga što točno tako i sami vide svijet oko sebe. Ako ti to ne paše, žalim slučaj. Meni osobno definitivno paše, baš kao što mi je pasalo i sve drugo vezano za ovaj koncert. Naročito ako ga usporedimo s prošlim njihovim na istom mjestu, kad se osjetilo da nisu u punoj formi. Sad su bili. Ubili su sad.

U osnovi nije bilo uopće zamišljeno da pišem report s ovog giga, na to me naveo splet okolnosti, tako da ćete mi valjda moći malo progledati kroz prste što sam propustio predgrupu Sv.Jebem. Radi se o relativno novom zagrebačkom bendu koji, koliko mi je poznato, vrlo rijetko nastupa. Bili su jednom u Greyu prošle zime, i to je čini mi se to. Tad su bili dobri, žao mi je što sad ne mogu posvjedočiti kakvi su bili, ali se iskreno nadam da će im se u 2018. zalomiti malo češće kakav nastup. Jer ako ičega po gradu ima na tjednoj bazi, a to su onda punk gigovi na kojima se da ugurati u poziciju predgrupe.

Šank je počeo odmah u glavu sa "Za kvart". Vrlo lijepo popunjen klub se instantno razgibao, uzdignute pesnice su se vijorile visoko, šutka se razvukla, a u prvim redovima se žustro borilo za komad mjesta i zraka koji bi nam omogućili da budemo čim bliže izvoru zabave. Otprilike isti takav vrlo visok stupanj intenziteta je potrajao kroz cijelu večer, a svirali su možda i dva sata. To nije informacija koju treba uzeti zdravo za gotovo, velika je rijetkost da jedan koncert gotovo da i nema neku točku u kojoj se stvari malo razvodne i uspavaju. To možeš postići samo u specifičnim uvjetima kad: 1. Imaš dovoljno odanu vojsku fanova koja čak i one stvari koje nominalno nisu hitovi zna napamet i luduje za vrijeme njih, 2. Jebeno si usviran, 3. Poklopi se takva neka dobra vibra. Sve je to bilo baš tako, tako da ovo bez dileme u mojim očima ulazi u ponajbolji nastup Šanka dosad, a bog zna da sam ih se nagledao.

Svaki od četiri albuma je dobio dozu dužnog poštovanja, a iznenadili su nas i nekim stvarima koje inače i ne sviraju tako često, među kojima se po prođi među publikom isticala "Past ćeš na koljena". Ja sam taman bio otišao pišati kad sam čuo da je počeo moj teški favorit "Nemamo sreće". Refleksno sam odmah odustao od te ideje i laktovima si brže bolje iskrčio put do nazad kako ne bih propustio ni sekundu te stvarčine. Ne znam puno bendova, a pogotovo tu na lokalnoj sceni, koji mogu u čovjeku pobuditi taj neki gotovo pa animalni instinkt da stisneš šaku svom snagom, zagrliš prvog čovjeka do sebe, i zaurlaš iz petnih žila dok ti se lagano kostriješe dlačice na leđima, pa nek voda nosi sve. Prokleto lijep filing, valja im zahvaliti što im je pošlo za rukom uraditi takve neke stvarčine.

Tamo negdje usred koncerta su na dvije stvari imali i jednog gostujućeg gitarista, ja nažalost nisam uspio ubrati o kome se točno radilo. Pala je i barem jedna ganz nova stvar s nekog (nadam se skorašnjeg, je li moguće da će ubrzo 3 godine od "Naše stvari"?!) nadolazećeg albuma, i isto je polučila uspjeh. Dobro je bilo i to što Vintage nije instalirao nikakve ograde ni namrgođene zaštitare ispred pozornice, pa je razgaljeni narod mogao više-manje slobodno paradirati po istoj. To se pokazalo posebno praktičnim kad je nekoliko mladića sa zastavama grada Zagreba s Rakićem spontano otpjevalo "Zagreb gori", ali i kad je trebalo nabaciti crowdsurf, čega također nije nedostajalo. Osim "Crnog oblaka" koji se kroz godine profilirao u jednog od najvećih singalong favorita ikada igdje, vrhunac koncerta u mojim je ušima bila i "Ljubav gradu", za vrijeme koje se doslovno moglo napipati golu emociju u zraku. Tu su i brojne dame posjedale na ramena i razvile te spomenute zastave, onako dosta veliki gušt sve skupa.

Dakako da nije moglo proći bez relativno kolektivnih "Mamiću, cigane!" i "Mi smooo Baad Bluuue Boysiii…", na što mogu reći samo ono što uvijek kažem, a to je da mi je drago kako nisam primijetio nikakve ksenofobične i fašiodne ispade u publici, pa mi je onda lakše uvjeravati (da ne kažem lagati) sam sebe kako nitko od prisutnih u publici tako ne brije ni inače. Bend je znalački ostavio one najveće himne za drugu polovicu koncerta, što je onda atmosferu stvarno ubacilo u neke gotovo pa neočekivane sfere. Recimo svira "Grad je naš", a neka žena u srednjim tridesetima iznebuha odluči toliko manijakalno žustro crowdsurfati da je pritom otprilike četiri puta precijenila svoje nosače i stropoštala se na glavu. To ju ni najmanje ne obeshrabruje, u roku sekunde skače i vere se nazad na prve ruke koje vidi. Kraljica. Ono što mi je zanimljivo u kontekstu te situacije kad svi divljaju i pjevaju i skaču i padaju, i sasvim je jasno da je svima jako dobro, to je potpuni nedostatak pljeska nakon pjesama. Baš ništa, potpuni muk, osim ponekog usamljenog urlika podrške. Ok, znam da nismo u Lisinskom gdje je glasnoća i trajanje pljeska jedini indikator raspoloženja publike, ali ono, zar ga baš moramo potpuno preskočiti? Možda sam staromodan, ali osobno mi godi kad pjevam s bendom pa nam nakon pjesme ljudi plješću, a vjerujem da se tako osjeća i svako drugo bićence što je ikad igdje nastupalo. No dobro. Tu negdje je bend obznanio kako se bliži kraj i kako neće svirati bis, nego će jednostavno odmah otprašiti tih par stvari koje bi inače bile bis i amen. Jer kao kome se da prešetavati i preseravati s tim pederskim forama. Oni i inače imaju taj stav često, ništa novo. I to mi je u redu, podržavam. Samo kad se nakon cijele te spike ipak vratiš na bis, a to su ovom prilikom napravili, to onda ispadne dosta bedasto i nepotrebno, sami sebi skaču u usta.

No, kad je to najveća zamjerka koncertu, onda znaš da je koncert bio i više nego dobar. Čini se da im je mali predah od neprestanog muziciranja dobro došao, te da su spremni da nas u nadolazećoj godini počaste nekim novim kronikama života kraj Save u obliku petog albuma, koji bi onda bio povod još mnogim ovakvim i sličnim feštama. Znam da je ovo vrlo šabloniziran zaključak, ali stojim iza svake riječi. Jebeš mi sve, odlazak na Šank svako malo mi je sastavni dio života u ovom jebenom gradu, i odabirem vjerovati da ću tu naviku moći upražnjavati do daljnjeg.

ujak stanley // 27/12/2017