Za ovu večer sasvim neočekivano je pao combo izvještaj. Naime, momak (J.V.) koji ovdje potpisuje tekst o J.R. Augustu se na samom koncertu iznenadno ponudio da piše o njegovom nastupu. Novinarski akreditirana osoba je to objeručke prihvatila, shvativši da će dotični napisati report kao netko tko je emotivno unutra u Augustovoj muzici, dočim bi vaš službeni izvjestitelj O.B. to razmatrao iz perspektive "nije moj fah, ali rispekt, čovjek zna što radi". I kroz tu prizmu bi izvještaj ispao objektivno pozitivnim, ali zašto ne prepustiti posao bolje upućenom kada se već tako velikodušno ponudio. Pošto je dotični gospodin upad platio, Terapija navija da mu J.R. August omogući besplatan upad na svoj idući nastup. Baš kao što je popisom na ulazu u Vintage koji je brojao nevjerojatnih 5 stranica poklonio upade svim kontributorima crowdfunding kampanje za realizaciju njegovog albuma prvijenca.

JELENA MESARIĆ (Piše: Ognjen Bašić)

Od 12 pripadnica (od toga tri pripadnika) Augustovog apostolskog zbora, ova apostolka je odabrana da teren za njegovo evanđelje pripremi svojim vlastitim uz pomoć glasa, akustične gitare, a bogami i usne harmonike. Doduše, ne baš potpuno vlastitim, jer pjevnicom za pojanje na Vintageovom oltaru širili su se zvuci obrađenih kantautorskih napjeva. Ali Mesarićeva nije nipošto izmesarila originale, kao što to znaju napraviti razni maratonski gažeri po provincijskim kafanama sa svojim polufalš i emotivno odsutnim misinterpretacijama, već ih je ovjerila svojim osobnim vokalnim pečatom. Ali ne na način da dodavanjem nepotrebnih vokalnih ukrasa originalnu melodiju pretvori u poligon za dičenje vlastitom vokalnom tehnikom. Jelena je bez nekih kvazikreativnih dodataka naprosto tuđe pjesme otpjevala svojim glasom, bez namjere da ikoga vokalno oponaša. Njen glas je precizan, miran i staložen, a opet čvrst, čak ponegdje i namjerno "zapapren" da dobije na šmeku. Tako pjesme Neila Younga zvuče za nijansu manje melankolično od originala, a zanimljivo je i čuti kako se hrapavi i temperamentni glas Janis Joplin rastapa u nježnijoj interpretaciji. Dodatan bonus je faktor simpatičnosti sadržan u trivijalnim komentarima poput (otprilike): "ne da mi se stalno štimati ovu gitaru" ili "ovaj dio se svira onako tehnički fino, ali ja ću ga odrapati seljački". Istina, na gitari i usnoj harmonici se ne događa ništa upečatljivo, ali oni su ionako tu samo oruđa čisto da se ne pjeva na suho. Njene obrade su uspjele obradovati 70-ak ljudi u dvorani koji su repertoar mirno odslušali uz povike podrške i aplauze. Svaka čast na fino izvedenim coverima, ali bila bi šteta da evanđelje po Jeleni ostane na tome. Ne čujem po čemu ne bi glasom mogla parirati ostalim "prominentnim" imenima ženske kantautorske scene kada bi se okušala u pravljenju i izvođenju vlastitih skladbi. Dopusti nam, Jeleno, da navijamo za to. J.R. AUGUST (Piše: Jan Vržina)

J.R. August, unatoč djelovanju od nekoliko godina, poprilično je nepoznat kantautor obavijen aurom misterija. Iako je porijeklom iz Zagorja na Engleskom piše gotovo prozne strofe nabijene emocijama i alegorijama koje dišu specifičnim raspoloženjem zbog kojeg rezonira sa svojom, doduše oskudnom, publikom. Upravo su ovi vjerni fanovi financijski omogućili da August kreira svoj prvi album "Dangerous Waters" i da se izvuče iz sjena opskurnosti te posljedično i napravi svoj prvi pravi solo koncert. Prijašnji zbor od 6 proširen je na 12, dodan je bend te je šou trajao oko sat i pol, što je skoro duplo duže od njegovog prijašnjeg najdužeg nastupa. Uistinu ovo je bio nastup u svakom smislu riječi kompletiran s prikladnim light showom i fog Machineom za extra dozu atmosfere. I jedino što mogu biti nakon ovog nastupa je zahvalan njegovim pratiteljima za podršku jer je koncert bio prelijep na više razina. Ključna je riječ ovdje perfekcionizam. August se iznimno potrudio da se njegovi EP-ovi, persona pa tako i koncerti, posebice ovaj, slažu u sintezu jednog umjetničkog dijela zvanog JohnJohn Raven August. August je konstruiran kao romantistički umjetnik izmučen koliko svijetom oko sebe toliko i svojim umom. Od prve do zadnje pjesme mi smo bačeni u njegovu glavu koju sačinjavaju crkveni misticizam, jezivi Tim Burtonovski motivi i ribičija. I koliko god to smiješno zvučalo upravo je opreka između tih svetijih, laganijih pjesama s novog albuma te starijih, energičnijih, gotičkih pjesama bila jedina sićušna kritika koja se može dati jer je davala dojam diskontinuiranosti inače vrhunskoj gaži. Ovi nespretni prijelazi, doduše, nisu nimalo oduzeli od uokvirenosti, niti od samog dojma koncerta. Cijela performansa sastojala se od rollercoastera emocija koje sastav baca na zamagljenu pozornicu. Vozač ovog rollercoastera je JR August, elegantan, ali tajnovit lik koji sjedi za klavijaturom na sredini pozornice gađan snopovima jarkog svijetla te obavijen maglom. Iza njega pjeva zbor koji na trenutke izgleda kao skup sablasnih silueta pridodajući cijelom doživljaju, ali i proširujući mogućnosti samog koncerta uz vrsnu igru glasova. Bubanj lupa lagane ritmove s prizvucima lanaca koji publiku bacaju u hipnotičko stanje dok gitara udara note koje se odzvanjajući perfektno miješaju s klavirom. Mi kao publika, u transu, možemo se samo diviti prizoru koji kao da je izašao iz nekog mjuzikla i tad izlazi saksofon koji prosto ubija. Uistinu najveća je vrlina ovog koncerta upravo ta sinteza osmišljena u najsitniji detalj koja se poklapa u svim aspektima, od boja do najmanje note. Apsolutno svi na bini su znali točno što rade, vidljivo učeni ljudi te su čas pokazivali individualne vještine koje bi se polako, ali sigurno uzdizale dok se nisu u drugi čas svi tonovi harmonično složili i udarili publiku kao perfektno orkestriran čeličan zid zvuka. Ovo ne negira snagu pojedinačnih vrhunaca koncerta. Black Limousine trajao je kojih 15 minuta, ali je izveden tako da nije postajao dosadan jer je posrijedi konstantno bilo neko zbivanje poput isprepletene igre saksofona i gitare ili finih solaža na klaviru. Augustov brat, koji je sudjelovao u zboru, izašao je svirati gitaru s njim na Trout and the Nightingale i činjenica da njih dvojica mogu toliko visoko podići glasove je puko fascinantna. Ipak kulminacija je ove ljepote bio Crucify Me, njegova najpoznatija pjesma, u kojoj je apsolutno izlio dušu na pozornicu. Sve se ovo prelijevalo i mješalo vodeći nas u razne kutke tog svijeta koji su svi na bini izrađivali zajedničkim snagama, a rezultat je jednostavno rečeno umjetničko djelo. Za prvi pravi solo koncert bio je više nego prihvatljiv, bio je odličan. Naime jedine kritike koje mogu uputiti, izuzev onog prizvuka diskontinuiranosti, su svijetla koja su svakih nekoliko minuta odlazila publici ravno u oči te sound mixing koji je gitaru u prvih nekoliko pjesama smanjio do točke nečujnosti. To su ipak kritike koje se tiču Vintage-a, i manje više su cjepidlačenje jer je koncert u cjelini bio nešto posebno. Većina je ljudi samo stajala i gledala u divljenju, uživajući u trenutku koji su nam August i bend predstavili. Mi smo na tom koncertu kao publika otišli na putovanje u čaroban svijet njegovog umjetničkog opusa te se u procesu naježili više od nekoliko puta. J.R. August možda trenutno nije poznat, ali nastavi li s ovako kvalitetnim nastupima ta će se činjenica ubrzo promijeniti.

terapija // 24/11/2017

> vidi sve fotke // see all photos