Beth Hart je odlična.

Dobro, to je prvi dojam koji mogu reći o njoj nakon koncerta u Boogaloou. I to zato što mi je to bio uopće prvi susret s njenom glazbom. Nisam nikad previše slušao blues-rock fuziju koju obilježava njezin opus, pa samim time nije bilo ni prilike da se s tim (vrlo, vrlo opsežnim) opusom upoznam. A nisam bio ni previše marljiv kao što uobičajeno jesam, da provjerim što idem slušati dan-dva prije koncerta, pa da budem pripremljen. Međutim, kao što se ispostavilo na kraju, nije za time bilo ni potrebe.

Inače nemam neku pretjeranu sklonost ići na koncerte glazbenika koje prije nisam slušao, pa ne znam što me očekuje. Smatram da je rizik prevelik. U najboljem slučaju može mi biti super. U malo lošijem slučaju, može biti dosadno. U najgorem, mogu se pokupiti u pola koncerta i otići, jer to što čujem je neslušljivo i ne odgovara mojem pretjerano delikatnom hipsterskom glazbenom ukusu. Ovo je isto bio rizik, ali odlučio sam da je sasvim u redu imati povjerenja u preporuke prijatelja čije je glazbeno razmišljanje slično mojemu i koje uvažavam. I to se na kraju pokazalo kao pun pogodak.

Beth Hart je najbolji mogući izbor za koncert u petak navečer. A zašto? Zato što njena kombinacija bluesa i rocka, s mrvicom jazza u prizvuku koji lebdi negdje u pozadini cijele glazbene priče, jednostavno ne može promašiti. Ali oprez! Ovdje ne govorimo o glazbenoj fuziji koja se tako često zna vidjeti, a svodi se na komponiranje nekoliko više-manje srodnih žanrova u eklektičnu glazbenu epopeju koja je sama sebi svrhom, pa privuče određenu (površnu) publiku. Beth Hart svoje stilove ukomponira u cjelinu na vrlo konzistentan način, i pritom ne mari previše za to što kod nje u danom trenutku prevladava. Stoga se, samim time, mogu čuti vrlo ugodne blues dionice koje evociraju sliku scene utapanja tuge zbog rastanka u bistroj čaši viskija, u zadimljenom čikaškom baru 1930-tih iz uspješnog holivudskog blockbustera; ili odličan rock koji po izričaju može podsjetiti na bilo koju komercijalnu rock pjesmu koja se čuje na radiju, i koji između bluesa i jazza može zvučati sasvim privlačno i osjećati se kao da tamo iznimno dobro paše, bez obzira na to što pomalo odudara. Šaranje stilovima, koliko god bilo jednostavno i ne pretjerano često i izraženo, ne utječe na cjelovitost glazbene slike, i niti najmanje ne narušava njezin kolorit. Upravo suprotno, može se reći da ga čak i upotpunjuje. Zašto sam zapravo s koncerta izašao toliko oduševljen? Vrlo je teško ukratko opisati i izraziti što točno Beth Hart čini odličnom glazbenicom. Napisati u recenziji koncerta da je Beth bila super i da je razvalila je nepošteno, jer ni približno ne objašnjava kakav je točno doživljaj otići na njezin koncert i poslušati Beth Hart kako pjeva i svira nekoliko instrumenata.

Cijela večer bila je, može se reći, pomalo nalik na druženje s publikom. Boogaloo je možda čak i pogrešna dvorana za taj tip koncerta. Točno je da Beth Hart odlično funkcionira pred napunjenom dvoranom, i vjerojatno bi jednako dobar doživljaj bio i pred ispunjenom Arenom ili nekim drugim prostorom slične veličine. Međutim, da ponovim, ono što se moglo čuti je bio blues, s mrvicom jazza i rocka. Iskreno, htio bih to vidjeti i u drugačijem ambijentu, i zanima me kako bi bilo. Prvenstveno pritom mislim na neki ambijent kao što je cabaret, ili manji klub u kojem se može sjediti za vrijeme koncerta. Pretpostavljam da bi takva intimnija atmosfera možda čak i bolje odgovarala prirodi glazbe Beth Hart. Međutim, sad nikako ne želim reći da intimna atmosfera nije postignuta. Beth Hart komunicira s publikom, i samim time uvlači publiku u glazbu koju sluša, involvira je u događanju i kroz to publika prestaje biti pasivni promatrač cijelog događanja. Beth ponekad zatraži publiku da s njom otpjeva jedan dio ili da ponovi nekoliko tonova ili takt. Na taj način, slušatelj počinje sudjelovati u događanju, a atmosfera se intenzivira. S druge strane, Beth nema problema s tim da pred publiku prospe dio svojih naprivatnijih i najcrnjih emocija. Ako se već izražava kroz glazbu i kroz glazbu ispriča cijeli niz svojih životnih problema, onda ih može i objasniti riječima, i s tim nema problem. I čini to tako nepodnošljivo jednostavno, dok priča o borbi s nekoliko vrsta ovisnosti, odnosu s ocem i mužem, o svojoj majci ili o drugim nedaćama kroz koje ju je život proveo, da čovjek lako može pomisliti kako pred sobom ima vječno optimističnu mladu damu prepunu životne radosti.

Ali nije tako. Beth će tako ispričati kako ju je otac napustio, a ona mu na to kaže kroz stih: I love you more than words, i posvećuje mu cijeli album Better Than Home. Beth će ispričati kako se najviše od svega boji izgubiti muža, bilo u ratu ili zbog druge žene, jer ne zna kako bi živjela bez njega. Ispričat će kako je on jedini koji ju je uspio izvući iz niza nasilnih alkoholičarskih veza i ovisnosti o drogama. Kad netko na pozornici uspije bez zadrške priznati takav niz priča publici prepunoj nepoznatih ljudi, onda naprosto možeš znati da se pred tobom nalazi jedinstvena osoba i jedinstvena umjetnica. Jer događaj u petak u Boogaloou nije bio tek glazbeni event za koji se kupuje karta i popije koje pivo. Ta karta je pozivnica svakom od nas da sudjelujemo u djeliću Bethina života i da nam pokaže da ipak svatko od nas može pronaći razlog za optimizam. Postoji ta jedna osoba koja te u stanju izvući iz svog očaja. Postoji taj izlaz koji svatko od nas ponekad traži. Postoji ono najbolje što se može dogoditi, i vjerojatno je negdje ovdje. Ako nije, onda je sigurno blizu. I što je najbolje od svega? Beth je toliko uvjerljiva, da te istine čini samorazumljivima i nitko niti u jednom trenu ne posumnja da je to zbilja tako. Prostora za sumnju nema, jer Beth je ovdje pred nama. Glasna, živahna, razigrana i skače po toj pozornici kao antilopa, sjeda za klavijature, za gitaru, za bas. I kako bi itko mogao sumnjati da na kraju ipak neće sve biti dobro?

Kako drugačije da opišem koncert koji je stvarno bio jedan od rijetkih na kojima sam bio, a koji su glazbu odveli na sasvim drugačiju, osobnu razinu? Spektakla u klasičnom smislu riječi nije bilo. Osvjetljenje je bilo intenzivno i jako, glazba i prateći bend isto tako; ali bez elaborirane koreografije i bez velike i kićene scene. Za tim, u krajnjoj liniji, nema ni potrebe. Beth će reći sve što se mora reći, pa nema potrebe ni za interpretacijama i postavljanjima pitanja. Ona je ovdje zbog publike, i publika to osjeća. Njezine vokalne sposobnosti su izvanserijske, i podupiru svaki ton koji bend odsvira. Zajedno čine savršenu cjelinu, koja jako dobro funkcionira. Postoji li neka zamjerka koju bih mogao uputiti na cijelo događanje? Da, nažalost postoji. Ogroman dio dojma je jednostavno bio odsječen zbog toga što je organizator nemušto odlučio prodati barem dvjestotinjak karata previše, ne pazeći ni najmanje na kapacitet dvorane. Koncert sam, nažalost, proveo stojeći pored vrata, jer nije bilo mogućnosti da se probijem barem do sredine dvorane, a kamoli do jednog od prvih redova. Iz te pozicije, bilo je jako teško vidjeti Beth i ono što se na pozornici događa. Slušati koncert kao što je bio ovaj je prilično teško i pomalo neugodno, u situaciji dok u ustima držiš dvije frizure djevojaka ispred sebe i osjećaš ruke ljudi koji se pokušavaju progurati nesvjesni činjenice da se neće uspjeti progurati nikamo. Nekoliko ljudi je čak ostalo stajati ispred dvorane, u predvorju, jer nisu stali u nju. U takvoj situaciji, bilo je teško u potpunosti se posvetiti glazbi Beth Hart, jer u gužvi naprosto nije bilo dovoljno prostora za to.

Ne samo da je ambijent bio gotovo ozbiljno narušen odlukom o trpanju prevelikog broja ljudi, nego, sklon sam reći, mogao je predstavljati i ozbiljan sigurnosti rizik. Ventilacijski sustav teško je mogao podnijeti tu količinu osoba, i zrak je bio zagušljiv. Da je nekome pozlilo od nedostatka kisika, vjerujem da ne bi bilo mogućnosti da se tu osobu na vrijeme izvede van kroz gužvu. O slučaju požara i panike neću ni govoriti, a razmišljati o tome nije bilo ugodno. Pa ipak, uz malo uložene koncentracije da se izbjegne razmišljanje o tome da jedva vidim Beth i njezin bend i da me netko cijelo vrijeme izmiče na lijevu ili na desnu stranu, sve je ipak bilo u redu.

Za kraj, sve pohvale i odabiru predgrupe. Tina Kresnik se pokazala kao pun pogodak u smislu glazbenog stila i izričaja, te je samim time odigrala odličnu ulogu u pripremanju publike za Beth Hart, u razigravanju te u podmazivanju atmosfere. Pojava Akija Rahimovskog bila je zgodno iznenađenje koje, vjerujem, nitko baš nije očekivao, a koje je ispalo vrlo zgodni detalj koji je fino upotpunio doživljaj. Eto. Mogu samo još jednom ponoviti: Beth Hart je odlična. Njena baza fanova od petka navečer bogatija je za još jednog, koji cijeli vikend pobožno ima njezinih par albuma na repeatu.

Kao što je Beth rekla u intervjuu za Blues Blast Magazine, psihijatar ju je pokušao odgovoriti od toga da se bavi glazbom. Nije to u stanju izvesti dobro i previše joj je bitno što drugi misle, rekao je. Neka radije slika, rekao je. Hvala Bogu da nije poslušala njegov savjet.

johnny mcfearless // 13/11/2017

> vidi sve fotke // see all photos