Kao svaki čovjek, morala sam i ja jednom doći sama sa sobom u kontradikciju, pa sve ono što ste čitali u najavi o "bosanskom loncu" sada proglašavam čistim promašajem. Izgleda da moje sposobnosti predviđanja ipak nisu tako savršeno razvijene kako sam mislila pa će ovo biti izrazito negativna kritika onoga što sam vidjela i čula.

Naime, koncert koji je počeo u pola jedan nije uopće opravdao moja očekivanja (kako glazbena, tako i ona lokalpatriotska)! U prvom redu za to krivim sebe, jer mi Bosanci ipak smo pomalo tradicionalni kad se sevdaha tiče i ne podnosimo baš guranje stvari u isti koš. Pitate se što pri tome mislim? Mislim kako je kriminal u pauzi pustiti "Ostarit ću, neću znati" i niz nastaviti melosom koji nema nikakve veze s onim što bi se mogao nazvati sevdah. Svaka čast Iljazu Deliću i prekrasnoj izvedbi "Mostarskih dućana", "U Stambolu, na Bosporu" i inih skladbi; svaka čast Mustafi Šantiću koji je publiku opet oduševio svojiom virtuoznom svirkom na harmonici/klarinetu; svaka čast Neđi Kovačeviću na izvrsnom prikazu "Čudna jada od Mostara grada"; svaka čast Ljiljani Petrović Buttler koja nas je sve rasplakala, ma svaka čast njima svima, ali činjenica je kako je ovogodišnji koncert toliko nalikovao prošlogodišnjem da se tu i nije imalo što za vidjeti. Sigurna sam da su ljudi zaista uživali u ovom koncertu, ipak nije bitno ništa osim izvedbe koja je bila besprijekorna (publika je zaista izgledala zaneseno).

No, postoji još kod nekolicine nas koji tu muziku doživljavamo dušom i srcem te koje svaka riječ sevdisanja nagoni na suze, jedan osobiti bosanski ponos pa nam se nikako ne može na isti pladanj servirati sevdah i nekako zabavnjačko smeće, a za što u cijelosti krivim upravu kluba koja si je dopustila miješati kruške s jabukama (samo je trebalo još u sve to umešati neku Lepu Brenu i sve se više ne bi moglo nazvati "bosanskim loncem" nego bezukusnom čorbom!). Iz razloga što joj je čeona žilica proradila, a što je uzrokovalo pojavljivanje već opisanog bosanskog ponosa, reporterka Terapije se za vrijeme stanke okrenula na peti i koristeći veoma vulgarne izraze, sa suzama u očima (jer je sve to vrijeđalo uspomenu na one koji su sevdah živjeli, a sada ih više nema) odlepršala u noć te je u intimi svoje sobe upalila dobrog starog Himzu da joj jednom zapjeva onu staru "Samo još Bosne da mi je, pa da me sevdah opije, da me bude pjesme stare i mujezin sa munare, sa stare džamije!". Nitko ne može reći kako je Mostar Sevdah Reunion kriv za ovakav komentar jer i dalje su na mojoj playlisti među najdražim izvođačima te im treba odati počast jer su sevdah pronijeli van granica BiH te Balkana, ali zaista smatram kako je i pitanje njihovog ponosa hoće li si dopustiti da im u pauzama sviraju drugorazredne stvari koje nemaju veze s glazbom koju izvode, nego s količinom alkohola koja se uz njih naručuje.

ines v. // 09/03/2007

PS: Kako ste već primijetili da fotki nema, moram se ispričati u reporterovo ime (ovaj put je sa mnom trebao ići on, a ne ona) koji je moju najavu shvatio preozbiljno pa se na putu do sevdaha, dok smo svi čekali 2,5 sata da to konačno počne, toliko nagutao dobro gradirane zlatne tekućine da smo ga morali, zajedno s fotoaparatom (a što sam tek naknadno shvatila - pripišite to živcima), odnijeti kući (što dalje implicira da ga se više nikada neće postaviti na ovu funkciju).