Još jedan visokoprofilni koncert takoreć' usred ljetne sezone. Ne znam za srpanj, ali na ovom koncertu Veliki pogon je bio krcat tako da više ni čačkalica nije stala što i nije čudno obzirom da su Killsi jedan od onih kultnih bendova koji imaju izuzetno dobru prođu među onime što se na ovim prostorima naziva urbanom publikom. Možda zbot toga što su sami Killsi dosta čudna pojava sami po sebi. Kombinacija sudionika britpopa u doba njegove najveće slave i manekenke punkerice sa burnom prošlošću koji su odlučili svirati primitivni garažni blues sa ritam mašinom umjesto ritam sekcije nije zvučala obećavajuće zbog čega su ih na početku karijere redom svi otkantavali. Nije pomogla ni činjenica što je Jamie u to vrijeme hodao sa Kate Moss pa su tako bili preneobični za nekakav triple-A mainstream, a opet zbog višestrukih veza sa modnom industrijom nisu bili prihvaćeni od strane hipsterske publike. Kada su napokon dočekali procvat televizijske produkcije i korištenje njihovih pjesama u gledanim serijama, što je očito postao jedini znak uspjeha alternativnijih bendova, publika ih je počela prepoznavati što im je omogućilo samostalne klupske međukontinentalne turneje. Još kad se uzme u obzir da cijelo vrijeme nisu odustali od svojih načela i estetike, nije niti čudo da ih je ovdašnja publika prigrlila jer kao i kod puno drugih stvari, ono što na zapadu teško prolazi, kod nas je ne samo prihvaćeno već i očekivano. Na ovoj turneji predstavljaju zadnji album Ash & Ice pa nije niti čudo da je dobar dio set liste otpao upravo na taj album. Sudeći po reakcijama publike, album se još nije primio, a ni kritički nije baš prihvaćen što smatram da ima više veze sa dugačkim vremenskim razdobljem između zadnja dva albuma nego sa samom kvalitetom albuma jer Killsi što se tiče glazbenog izričaja više kao Motorhead, Ramones ili AC/DC, znači da je svaki album više-manje stilski isti kao i prethodni. Meni osobno je najbolje sjeo trolist Echo Home, Doing It to Death i Whirling Eye gdje je i Alison pripomogla svirajući gitaru. Što se tiče Alison i scenskog nastupa drago mi je vidjeli da se nastavlja tradicija Joan Jett, Patti Smith i ostalih karizmatičnih buntovnica koje se uz snagu ne boje pokazati ranjivost i stav. U pripijenim kožnim hlačama sa zblajhanom kosom uz masu rokerskog poziranja zasigurno je jedna od najboljih, možda i ne u glazbeno-tehničkom pogledu, fronterica trenutno u ovom fahu pa i šire. Što se ostatka ste liste tiče, uglavnom se sastojala od pjesama sa albuma Midnight Boom i prvijenca Keep on your Mean Side. Znali su što će postići najbolje rekacije od publike. U.R.A. Fever, Kissy Kissy, Hand, Black Balloon, Tape Song, Monkey 23 i ostale izazivale su najviše reakcije od publike. A bis je bio posebna priča, prvo je počeo sa Alison koja je solo sa akustičnom gitarom izvela That Love, zatim je slijedila The Last Goodbye po narudžbi publike i onda dve poslastice koje su u potpunosti razbacale publiku, M.E.X.I.C.O. i Love Is a Deserter. Savršen završetak skoro pa savršenog koncerta. Ono što mi je falilo da doživljaj bude potpun je malo bolje složena zvučna slika. Naime, zvuk je bio malo preprozračan za ovakvu lo-fi vrstu glazbe. Gitara i vokal su stalno bili u nekoj jeci kao da se radi o U2, a ne o garažnom bendu. Dobro, imali su bubnjara i klavijaturistu koji su morali doći do izražaja, ali svejedno je trebalo malo primitivnije to posložiti. Uglavnom, nema se tu što puno zaključiti, vrhunski bend u vrhunskoj formi, publika koja je to izdašno nagradila, samo ostaje nada da će se što prije ponoviti. Žao mi je jedino što nisam uspio odslušati Dunju Ercegović da vidim je li još uvijek nadrkana na cijeli svijet i da li želi popraviti neispravljive krivine.

tomislav // 20/08/2017