(Prek)Sinoćnji koncert u PAUKu bio je prava poslastica za sve glazbene gurmane. 3 benda, od čega 1 relativno nepoznat, 1 relativno poznat i 1 prilično poznat s kultnim statusom za 100 ili manje kuna, privukli su podosta ljudi u ovaj prostor, no trebalo ih je biti više da bi ga napunili kao što sam očekivao, jer se tjednima prije koncerta samo o njemu i govorilo.

Zbog količine bendova, koncert je počeo oko 21h, s FORGET CASSETTES, za uvod, a koje smo Sale i ja namjerno propustili, kako bi Ana mogla nešto reći o njima. Upali smo u PAUK taman na početak LONG WINTERSa, upoznali se s novim "terapeutima", pozdravili sa starim, vidi još neke ljude i otišli slušat Rodericka i društvo. Iako sam se pobojavao kako će zvučati njihovo troglasno pjevanje uživo, vrlo sam se ugodno iznenadio interpretacijom, te njihovim glasovnim i sviračkim umijećem. Srećom svirali su većinom noviji materijal, "Ultimatum EP" i "Putting the Days to Bed" pa sam uz njih mogao i sretno pjevušiti, pogotovo pjesme, Honest, Teaspoon ili završnu Departure. Poslije se čulo, da su "zime" bile dosadne i ljigave, al ja im mogu samo zamjeriti kaj sva četvorica imaju one glupe brade koje im stoje jako bezvezno. Poslije, na štandu, ispali su jako simpa (bez obzira na brade), veselili su se kaj smo im pisali prije nego su došli, a bilo je i nekakvog shoppinga, za po doma. Nakon njihovog nastupa, pohrilo se po okrijepu i ono drugo, a da bi se na vrijeme zauzelo mjesto za početak, jer zna se kako počinju …TOD. Žestoko, kaotično i s It was there that I Saw You, mojom najdražom, koja je skoro postala i najgora noćna mora. Uz preglasni razglas, vokal je ispao katastrofalnološ. U tih prvih 60ak sekundi, mojim su mozgom kolali osjećaji mržnje, bijesa i razočaranja, jer Conrad i društvo, jedan su mi od najdražih bendova na sceni. Srećom, sve je tonac sredio vrlo brzo, (hvala mu!) i moglo se dalje uživati u koncertu. Uslijedili su Relative Ways i novi singli Stand in Silence. U ove prve tri, Conrad je tek iza svake pjesme promijenio gitaru, a nakon toga počeo je pravi šou program. Nakon svake pjesme dogodila se dobrovoljna razmjena instrumenata, a od njih 6, tek dvojica nisu sudjelovala u tome. Basist, koji je sa svojim šeširićem nalikovao na Paula Simonona, i kaže Sale da je samo čekal da odnekud proviri Damon Albarn, te drugi gitarista u Spurs dresu.. Ostali su mijenjali gitare, bubnjeve, mikrofone, klavijature, perkusije… U jednom trenutku Jason je visio sa zvučnika s mikrofonom u ruci, u drugom je mlatio po bubnjevima ko sumanut. S druge je strane Conrad skakao s gitarom, pa je sjedio za klavijaturama… A bilo je i hokejaških izmjena, tijekom same pjesme.

Nešto neviđeno! A uz to energično i luudo! Na trenutke su bili pank bend, na trenutke hardkor, ko zna kaj su sve promješali u taj svoj koktel zvan …AYWKUBTTOD. Nakon, cca satineštositno pozdravili su se i otišli. Vratili su se na bis, al nisu odsvirali Msitakes & Regrets, kao što se očekivalo, a to su im neki i malo zamjerili. Conrad se poslije u razgovoru sjetio intervjua za terapiju, koji je bio jedan od prvih stranih na našim stranicama, što nam je svima na neki način imponiralo. Pozdravili smo se u nadi da ćemo se ponovno sresti. Bar će jedan od nas gajiti tu nadu. Uz jedan od njegovih crteža s potpisom, zaključio sam da će teško ove godine neki bend nadmašiti ovakav nastup. Možda MUSE, ako nam se stvarno prikažu u lipnju, al otompotom.

pedja // 05/03/2007

> vidi sve fotke // see all photos