Iako službeno ne postoje predugo, a ovaj koncert im je bio debut, Ti, ja i moja mama pokazali su da je to bend koji će se u budućnosti još više razvijati i biti će itekako zanimljivo čuti kako će se klupko oko njih odmatati. Oni koji još ne znaju o čemu se radi, mogu pročitati intervju sa curama, kao i recenziju njihovog prvog ep-a 'Gurni me u valove'. Izlazak prvog ep-ja bio je i povod koncertne promocije albuma. Razlika između koncerta i studijskog zapisa je što je ritam mašinu uživo zamijenio bubnjar Berko Muratović, i definitivno pjesmama udahnuo dodatnu dimenziju. Koncert je počeo, kako je i najavljivano, točno u 21.30h, nešto što se zbilja rijetko viđa i velika pohvala tome. Moram priznati da samim početkom koncerta nisam bio toliko impresioniran, prve četiri pjesme odsvirane su identičnim rasporedom kao na mini albumu. Razlog zašto nisam ostao impresioniran leži u tome što je sve zvučalo presavršeno, praktički identično kao da sam doma i slušam ga na svom hifi sustavu. Jedinu razliku činio je Berko na bubnjevima, koji se poigravao ritmovima, vrlo često odlazeći u jazz formu. Nije da se u tim trenucima ni ostatak benda nije trudio, ali nekako sam možda očekivao više. A to više vrlo ubrzo se i dogodilo, kako bi rekao kapetan aviona: "Vežite se, uskoro polijećemo!". Poletio je bend, a poletjeli smo i mi u publici. Krenule su pjesme koje još čekaju svoj izlazak, a sve su bombe. Odjednom je bend iz psihodeličnog stadija otišao u post punk zvuk, koji bih najlakše opisao kao kombinaciju grupa Gang of Four i Beograd. Usporedba s bendovima koji su prije skoro četrdeset godina doživjeli svoj vrhunac, tu je zbog svježine glazbe koju su ti bendovi tad imali. I dan danas su 'Entertainment' i 'Remek depo' albumi koji su itekako pomaknuli granice glazbe, a Ti, ja i moja mama to su uspješno implementirali u današnje vrijeme, nudeći ekstra svježinu. Redale su se "Pjesma o smrti", "Teška kao dno", "Bacam strijele u budućnost", "Tata kupi pištolj" i "Voljeti te". Svaka od spomenutih pjesama meni je mamila smiješak na lice i jednostavno nisam mogao vjerovati koliko tog bend može izvući iz sebe. Neću napisati da je zvuk koji postižu nešto iz budućnosti, već je on itekako u sadašnjosti. Jednu od spomenutih novih pjesama pjevačica Martina je najavila kao tešku metalnu paljbu, a kad je krenuo Sandrin rif, osjetila se stonerčina kakve se ne bi sramile ni naše vedete žanra od Cojonesa do House of Pablo kolektiva. A tako nešto od Ti, ja i moja mama nisam očekivao. Pokazali su da zbilja znaju rokati. A opet biti dovoljno sofisticirani da bukom ne odu predaleko u sferu u kojoj se žrtvuje kvaliteta sviranja poradi stvaranja kakofonične distorzije. Osim glazbenog dijela, koncert je imao i vizualnu kariku gdje se iza benda vrtio art film koji je glazbu punio ekstra ugođajem. Jedna od stvari, koja mi je nekako promakla pri recenziji albuma, je zvuk gitare. Sandra koja je odgovorna za taj instrument, a i za dosta stvari oko benda, jednostavno me na koncertu oduševila. Nije ona neki virtuoz, nema kod nje solaža koje bacaju u trans, ali svaki joj je ton fino pogođen i ima u sebi indie zavodljivost, koja me strašno furala na Johna Squirea iz iznimno mi dragih Stone Roses. Baš veliki respect. Njoj se na bar pola pjesama na drugoj gitari pridruživala klavijaturistica Ana Opalić. Pjesme u kojima je Ana klavijature zamijenila gitarom očekivanu imaju čvršći zvuk, nauštrb lagane psihodelije klavijatura. Ali teško da mogu odlučiti da li mi je jedno bolje od drugog. Štoviše, ta lagana razlika u pjesmama dovoljno je kompaktna da bend ne luta po krivim pravcima. Jednostavno, što god izađe van sve je u okvirima zvuka koji bend njeguje.

Poseban odlomak zaslužuje pjevačica benda Martina Zvonić. Zanimalo me kako će njene vrckaste kretnje, koje ima dok je pozornici sa Sabama, izgledati u ovoj mračnijoj formi. I da, odvalila me. Martina je bila prava vladarica prostora, njene kretnje imale su snažnu art formu, prilagodila je svoju furku na pozornici pjesmama i zračila je snažnom energijom, koja vas ne može ne oduševiti. Bila je istovremeno (unatoč melankoličnoj noti nekih pjesama) vedra, senzualno izražajna i vidjelo se da uživa u interpretaciji, ne zanemarujući izravnu komunikaciju s publikom. Suvereno nas je i sigurno vodila od početka do kraja, uvlačeći nas do kraja u muzičku priču.

Naravno da se bez bisa nije moglo, ali bisevi su kod svakog benda već ukalupljeni u nastup i ispisani na set listi, pa teško da o tome ima smisla nešto više pisati. Ali ono što je bilo puno jače je što smo jednostavno htjeli da bend nastavi svirati, te vjerujem da svatko od nas u petak ne bi imao ništa protiv i da su ponovili još jednom cijelu set listu. Ali ipak treba stati u pravom trenutku, a ova ekipa to zna. Uz ugodno ispunjeni mali pogon Tvornice, čista petica za prvi nastup. A ja jedva čekam da nove pjesme ugledaju svijetlo dana. A i novi koncert, naravno!

jura // 19/02/2017