Nakon poduljeg vremena evo da sam i ja prisustvovao koncertu nekog domaćeg izvođača koji je počeo u točno zakazano vrijeme, te sam odmah nakon svirke potpuno neplanirano otišao na još jednu sviračinu u obližnji Route 66. A sa KSET-om, kako su se stvari znale odvijati zbog čestih policijskih racija, više ne bi trebalo biti odugovlačenja. Puno je bolje kad je 'sve pod nadzorom', kako kažu večerašnji akteri Trobeci, mada je nakon izvedene pjesme "Skriveni maglom" u kojoj se nalazi taj stih frontmen Bega promrmljao 'baš i nije dobro dok je sve pod nadzorom'. Trobeci su se vratili koncertima nakon što su, koliko mi se čini, prošle 2016. posve mirovali pripremajući izlazak živog albuma "Ether" snimljenog u splitskoj Kocki koji je objavljen upravo ovih dana kao vinilno i cd izdanje. A to što se nalazi na njemu prikazano je i na ovome nastupu u KSET-u, no dakako s drugačijim poretkom set-liste koja je otvorena s "Ustajem u tami" gdje je odmah u prvi plan izbila osnovica benda - čvrsta ritam sekcija Bare na basu i Kose za bubnjevima što se doimaju kao da ih se nimalo ne tiče ostala infrastruktura, odnosno što će Vinski na gitari i Capri na saksofonima i udaraljkama nadograđivati, eksperimentirati i improvizirati. Uostalom, takva ćud Trobeca je bila odvajkada s rastrganom i neurotičnom glazbom za kidanje živaca poput The Pop Group, Rip Rig & Panic, Mark Stewartovih frakcija, te dobrog dijela no-wave i post-punk/noise-rock scene 80-ih. Pa ipak, svi su ti bivši heroji jednog razdoblja doživjevši klimaks većinom zastranili, prepustili se oportunizmu, a dio njih je i prestao s aktivnim radom, međutim Trobeci su nakon prvog reuniona kao Viva Glorio tokom druge polovice prošlog desetljeća, te kao Trobecove Krušne Peći u ovoj dekadi pokazali da još nisu roba čiji je rok trajanja na isteku. Štoviše, stekao sam utisak da su iz koncerta u koncert sve bolji, dotjeraniji, rafiniraniji i eksperimentalniji, a onaj njihov stari duh visoke kakvoće 80-ih koji se može osjetiti na dokumentiranim snimcima duplog albuma "S mukom žvaču trubadurov vrat" (Dirty Old Label, 2013) nimalo nije ostao na nekakvim pozicijama stagnacije ili nedajbože retrospektivnog povratka u nostalgično prikupljanje poena za nekakav 'r'n'r hall of fame'. Jasno se čulo da je njihova glazba preživjela turbulentno vrijeme kada je sve trebalo biti novo, friško i svježe, kada su se stari metuzalemi pohranjivali u ropotarnicu, a novi trendovi, ako ne praktički iz mjeseca u mjesec, onda barem sukladno izmjenama godišnjih doba iz sezone u sezonu potiskivali stare. Kao da su još tada, tih 80-ih imali na umu da rade glazbu budućnosti kojoj zub vremena neće nimalo naškoditi jer su se vrlo kreativno adaptirali na račun sviračko-tehničkih sloboda (i uvijek odlično poštelanog zvuka) da ostave dovoljno prostora inovacijama i avangardnom pristupu bez ikakve štete izvornim pjesmama. Kao što ovo nije bila 'u dlaku' promocija albuma "Ether" samim time što Trobeci jednostavno zrače aureolom da svaki njihov koncert svirački treba biti drugačiji poput unikatne zvučne predstave, tako se parametri s albuma gotovo ne mogu korespondirati u ovoj prilici. Istina, to jesu iste pjesme, no svaka je odsvirana drugačije kao da im se bend neprestano raduje što ih može svaki puta preoblikovati, a da opet ostanu iste. Tome su najviše doprinjeli Vinski i Capri čije je egzibicije nemoguće predvidjeti; slobodno bih nadodao da je dolazak Caprija u bend ponovno dovukao ionako avangardni smisao Trobecovog rock konteksta koji je s Viva Glorio i prvim povratničkim nastupima Trobecovih Krušnih Peći negdje čučao i vrebao u prikrajku. Sada, kada se Capri potpuno unio u svaku pjesmu, proširio je dimenzije slika, boja, mirisa i općenitog lirsko-glazbenog sklopa gdje se sve jasnije i čišće osjeća taj sablasno-makabrični performans frontmena Bege koji je na ovome koncertu bio u svojem najluđem i najenergičnijem izdanju otkako ih pratim u zadnjih desetak godina. Bega je plesao pomahnitalo u rastrganim ritmovima, mlatario rukama, nekoliko puta izašao u publiku, a kod izvedbe očekivano najdulje "Moj slučaj" izvukao ogroman buket cvijeća i njime mazohistički izudarao Vinskog koji je skoro cijelu stvar izveo u čučećem položaju. Sad pričati što to treba predstavljati, oduzelo bi previše prostora, zna se zašto bend nosi takvo ime... Odnosno, perverznog seksa s manijakalno-tragičnim posljedicama u njihovom kontekstu nikad nije dosta bilo da je riječ o izvedbama "Pali mi se sjeme", "Vrištala je", "Imam dovoljno te vlage", "Bol", "Sluga pokorni", "Đavo je bio vruć" ili "Sajam sisa" izvedene na samom početku kada je Bega pun KSET pozdravio s 'dobrodošli na sajam sisa'. Uz sjajne glazbeno-zvučne parametre ritmičkog funk/post-punka obogaćenog i Barinim noise-bas/ theremin-synth efektima, vidio se dobar dio rasplesane publike što do sada baš i nije bila česta pojava na njihovim koncertima, a kad su izveli čuveni hit "Armija", te na bisu "Ples" i spomenutu "Sluga pokorni", odnosi konceptualno-programskih, angažiranih i, ajde-de, uvjetno rečeno 'zabavnijih i plesnijih' stvari se balansirao u adekvatnom omjeru. Bend se pokazao fleksibilnijim no inače odradivši uistinu fantastičan performans s kojeg bi trebali u skoro vrijeme iskočiti i neki video zapisi, barem na youtube jer ga je nekoliko ljudi snimalo. Do objave ovog raporta još nema niti jednog koji bi potvrdio da je ovo bio možda čak i najbolji njihov nastup u Zagrebu. Čeka se na Viktora Krasnića (bubnjar Brujača) koji je bio jedan od snimatelja...

horvi // 13/02/2017