home > koncert > DROPKICK MURPHYS, SLAPSHOT @ Tvornica, 07/02/2017

kontakt | search |

DROPKICK MURPHYS, SLAPSHOT @ Tvornica, 07/02/2017

Koncert početkom tjedna rasprodan je tjedan dana unaprijed. FB-event bio je pretrpan potražnjama za kartama viška za koje se nudilo i do 250kn. Neki ljudi su čak doputovali i s juga zemlje bez ulaznice u nadi da će ju kupiti uoči koncerta ispred kluba od nekog preprodavača. Obližnji park prepun ljudi, atmosfera gotovo vikendaška i svako malo netko uletava s pitanjem o karti viška kao da traži sveti gral. Sva ta histerija oko događaja na kojem se mora pod svaku cijenu biti prisutan obećavala je koncert godine, a nije ni proljeće stiglo. Je li koncert toga zaista bio vrijedan, saznajte u nastavku teksta.

Već je na predgrupi Slapshot dvorana bila na 70% puna, a ljudi su stalno pristizali. Ovaj bend stariji je 11 godina od svojih headlinerskih sugrađana, ali ne može se podičiti ni približnim stupnjem popularnosti. Jedino im preostaje vaditi se na kartu "legendarnog" i "kultnog" benda, ali pitanje je zaslužuje li bend isključivo zbog duljine postojanja kititi se tim laskavim epitetima. Jer osim nabijenog scenskog staža imaju nam za ponuditi jedino zvuk i nastup koji se ne razlikuje od bilo kojeg drugog američkog hardcore punk benda. Moramo li a priori popušiti da su bolji od većine svojih klonova samo zato što mogu nove hardcore punk klince upitati: "di ste bili osamdes'pete?". Respekt za kontinuitet djelovanja s preko 15 studijskih izdanja, ali sumnjam da je ikoje doguralo do statusa da predstavlja išta više od još jedne ploče na policama raznih kolekcionara.

Nisam ih gledao 2012. kada su bili headlineri u Attacku da vidim kako se snalaze na manjoj bini, ali pjevač je na velikom stageu djelovao kao da na momente gubi kontakt sa stvarnošću. Sve što je između pjesama umio napraviti je uputiti nekoliko praznih i poludementnih pogleda u daljinu, nešto se neartikulirano zaderati kao iz vedra neba i početi iduću pjesmu. Cijeli bend se solidno uzgibao po stageu i publika je čak upriličila pogo kakav je ponekad u Tvornici teže dobiti i na headlinerima, ali to je još uvijek nedovoljno da nakon njihovog 40 minutnog nastupa ponesemo kući neku upečatljivu uspomenu. Ta sigurno neće biti što je gitarist u jednom trenu na 10 sekundi "šašavo" zasvirao uvodni riff iz "Search and Destroy". Jedino ću bubnjara pamtiti. Ali ne po sviranju, već zato što su mu ruke šire od mojih nogu i izgleda kao živi mamac za morske pse. Iako mislim da bi si ajkula ugrizom takve mišićne mase samo polomila zube.

Uslijedila je pauza između bendova. Ako vam se kao meni nije dalo micati iz gužve i gubiti stečenu poziciju na podiju, mogli ste kratiti vrijeme promatranjem scenskog osoblja, pa čak i njihovu aktivnost percipirati kao zabavnu i poučnu točku. Jedan od brda savjeta za poboljšanje kvalitete života kaže da trebate svakog dana napraviti nešto što nikada prije niste (makar to bila sitnica). Ja sam tako odlučio pozorno popratiti "show" binskih tehničara doslovno od početka do kraja. Počeo je stihijskim i nasumičnim čišćenjem bine od Slapshotovog setupa. Oprema je išla na sve strane i vraćala se nekoliko puta vamo-tamo dok se nije utvrdilo gdje zapravo mora ići. Vidi se da nisu tijekom tonskih proba trenirali točni redoslijed pospremanja opreme niti imali unaprijed zacrtane rute kretanja kofera od bine do autobusa. Takva nonšalancija je raspizdila lika koji je po hiperaktivnosti, pridavanju velike važnosti svakom svom pokretu i migu te "back off, I run this shit!" pogledu djelovao kao glavni baja za binska pitanja. Nakon svake akcije nižih binskih radnika bi zvjerao okolo onim "joj ne, imamo još samo 30min za složiti sve!" kretnjama te držeći baterijsku lampu u zubima hitro i precizno skenirao svaki važni kutak bine da provjeri štima li sve. Znam da tip profi radi svoj posao, ali meni je bio strahovito smiješan. Graničio je s karikaturom samog sebe, jer si je bio važan kao da radi na koordinaciji osiguranja Trumpove inauguracije. Ono što me najviše fasciniralo je bila široka zelena pik traka kojom je jedan tehničar povezivao kablove monitora u uredno zbijenu cjelinu. Ljudi moji, ljepše trake ja nisam vidio, života mi. Rekoh sebi u tom trenutku: "jebeš ti sve one palice i trzalice od bendova! Hoću da mi tehničar baci ovu traku!". Nisam ga pitao. Vjerojatno je neka najobičnija iz gradske knjižare, ali onako napadno zelena nasred sivo-crne bine mi je izgledala kao zvijezda Danica. Kao zelena trava doma mog usred tuđinskih zgarišta. Neću vas dalje gnjaviti ostalim detaljima koje sam uočio, ali čisto da znate kako se svašta zabavnog dade doživjeti kod profi tehničara na djelu. Npr. i to da jedan binski ventilator nije dovoljno jako otpuhivao tehničarevu bradu, pa je ubrzo zamijenjen onim ispravnijim koji bolje radi posao za kojeg je uštekan.

Za vrijeme maločas opisanih zbivanja glavna zanimacija publike je bilo nestrpljivo skandiranje imena headlinera i punjenje dvorane ljudima nakon čega je postalo jasno da će uskoro odlasci na pušenje u Mali pogon, po piće na šank ili u podrum na WC postati luksuzi koje ćete platiti propuštanjem četvrtine setliste. U 22h Dropkick Murphys počinje nastup vrlo eksplozivno te se nastavlja bez pada intenziteta uz uobičajeni folklor vrlo nabrijane i prijateljski raspoložene publike. Gitare, bas, bubnjevi, zborna pjevanja, banjo, gajde, frulice i harmonika uvukle su se pod kožu svakog posjetitelja rasprodane Tvornice. Krug za pogo je bio ogroman te je ponekad izbijao i na mjestima gdje ga niste očekivali. Crowd surfanje se događa svako malo, a čase s pivama su letjele zrakom iz svih pravaca kao da je u pitanju neka razularena proslava Sv. Patrika ili navijačko slavlje neke bravurozne nogometne pobjede u finalu. Samo su još falili transparenti s logom benda, čegrtaljke, vuvuzele i bakljada. O singalonganju da i ne pričamo, pjevali su pjesme i oni koji ih nisu znali kao da je svaka numera svevremenski hit kojeg svi znaju. To nije bilo nemoguće samo zbog lakopamtivih i zaraznih keltskih melodija, nego i radi pogodnosti ogromnog videozida iznad benda na kojem su se projicirali tekstovi. Mogućnost benda da ih sinkronizirano prati live izvedbom vam govori dovoljno o tome koliko je bostonska braća po Irskoj bolesno precizno usvirana.

Iako je Al Barr zvanično frontman grupe, iz svih kuteva gledišta je jasno da je glavna duša i karizma grupe pjevač/basist i autor muzike Ken Casey. Iako je lik profesionalnac koji je došao odraditi ono za što je plaćen nije se doimao kao netko kome je nakon više od 20 godina dosadilo biti klaun na bini. Štoviše, izgledao je kao da pjesma i dalje puni njegov život. Da nije zvijezda vrlo traženog svjetskog benda, vjerojatno bi bio dežurni gost zabavljač, dobri duh i maskota lokalnog puba u kojem je atmosfera trula sve dok on ne dođe i ne povede pjesmu.

Nakon dugog i (jedno)glasnog traženja očekivanog bisa, koncert je došao u onaj stadij gdje je bilo nemoguće ljudima objasniti da nastup ne može trajati do jutra dok svi ne popadaju s nogu. Svi su htjeli još, još i samo još. Bend je to i pružio ostavivši najveće uspješnice karijere za kraj. Tako je natjerao da poiskaču iz svoje kože i oni koji su se podijskom aktivnošću kasnije uključili u šou. Za sam kraj su odsvirali laganicu na kojoj su cure iz publike pozvane da se popnu na binu, a "prošvercalo" se i dosta dečki (bio bi zaista seksizam da su redari birali po spolu tko (ne) smije na stejdž). Nisam siguran je li to njihova pjesma ili tradicional, ali po svečanom i smirujućem ugođaju zvučala je kao neka varijanta škotske pjesme rastanka. Nakon toga je svima bilo jasno da je kraj definitivan i nitko nije tražio još. Svi kao da su dobili točno ono što su htjeli. Narod na bini je dobio možda i više, jer su se prije razilaženja imali prilike slikati s članovima benda, izmijeniti koju riječ i zagrljaj ili dobiti autogram.

Pri izlasku iz Tvornice stvorio se ogromni čep zbog čega je izlaženje iz dvorane za neke trajalo i duže od svirke predgrupe. Bijah na dosta koncerata u Tvornici, ali nikad ne svjedočih takvom krkljancu iz kojeg nije bilo izlazne strategije doli čekanja. Ako se nekome jako žurilo na zadnji tramvaj mogao je jedino probati shortcut varijantu crowd surfinga preko nagužvane mase do izlaza. To je prema navodu jednog od mojih cimera sasvim legitimno prihvaćena taktika na većim festivalima u Njemačkoj.

Nakon ovakvih nakrcanih, divljih i vedrih koncerata preostaje nam zaključiti samo jedno: narod s ovakvom omladinom ne treba se bojati za budućnost - Irske*. Ovo se može, naravno, odnositi i na hrvatsku emigraciju u Dublinu, ali ja sam ciljao na irsku glazbu. Pa makar ona dolazila iz Amerike.

ognjen bašić // 08/02/2017


PS: * Parafraza aforizma iz filma "Doviđenja, kako ste?" kojega svakome preporučujem.
Share    

> koncert [last wanz]

cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije


cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*