Početak bilo kojeg izvještaja o Kriesu i njihovim nastupima predstavlja rizik od upadanja u zamku ponavljanja nečega što je već odavno rečeno i funkcionira kao notorna činjenica. Kries je već dovoljno puta predstavljen, tako da bi vrlo izlišan, možda čak i nepošten, bio bilo kakav pokušaj opisivanja što Kries predstavlja, kakvom glazbom se bavi, i što uopće znači. Unatrag nekoliko godina, redoviti zagrebački koncerti jednom do dvaput godišnje, bivaju u potpunosti rasprodani, a organizatori upozoravaju na nestanak karata, i eventualno čak da neće biti drugog koncerta koji bi se organizirao uslijed nevjerojatnog interesa. Da, posljednji koncert nije bio iznimka: karte su rasprodane, a ispred Vintage Industrial Bara kruži roj likova koji ispituju posjetitelje trebaju li kartu. Facebook vrvi statusima o tome prodaje li tko kartu za Kries. Prijatelji koje susretneš ispred pozornice te u šoku pitaju kako si uspio naći kartu.
Ne, ovo nije globalna pop-zvijezda, ovo je Kries. Bend čije se ime i značaj stvara i prenosi uspješnije usmenom predajom, nego bilo kojim intervjuom ili recenzijom. Jer, uistinu, intervjui su rijetki, a internet pokazuje znakove postojanja Kriesa tek ponekom recenzijom ili najavom nastupa, i vrlo šturom službenom stranicom benda. Eter domaćih radio-postaja i televizija kao da su potpuno slijepi na Kries. To i ne bi bilo neobično da se ne radi o Porinom nagrađenom bendu koji postoji već četrnaest godina, koji se jednako uspješno snalazi u world music-mitološko-folklornom rocku i izradi glazbe za filmove, i koji lakše rasproda dva koncerta u dvorani solidnog kapaciteta u Zagrebu nego prosječna regionalna zvijezda. I iza takvog prvog dojma, stoji bend za koji znaju svi (?), i čiji nastup posjetitelje svih koncerata i festivala na kojima ih imaju prilike čuti baci u neprikosnoveni dvosatni delirij.

Ponekad se u literaturi može pronaći podatak da se tranzična iskustva u nekim kulturama postižu izvođenjem odmjerenih i intenzivnih ritmova, pred sudionicima zatvorenima u pregrijanim i hipoksičnim prostorijama. Možda se za ovaj posljednji koncert u Vintage Industrial Baru ne može reći da je bio smješten u pregrijani ambijent bez kisika, uvjet odmjerenih i intenzivnih ritmova je svakako zadovoljen, i to bez premca. K tome, intenzivnih ritmova praćenih poslovično virtuoznom glazbenom i vokalnom pratnjom. Frontmen Mojmir Novaković, kojem su mnoge godine koliko je na sceni još od devedesetih do danas utjecale jedino na dužinu kose koju je u jednom trenu odlučio skratiti, upravo očarava svojom uživljenošću u vlastitu izvedbu. To zapravo i ne čudi, s obzirom na to da je uranjanje u tradicijske hrvatske napjeve, i njihova fuzija s modernim glazbenim postupcima očito njegov principijelni životni poziv (u slobodno vrijeme je programer u uspješnoj tvrtci u Brightonu); i to još otkako se kao nezaobilazan faktor hrvatske glazbene scene nametnuo svojim bendom Legen devedesetih godina (Zumba, itko? Ono što na što smo svi popadali u trans pri kraju?).

Objasnio je to u jednom od rijetkih intervjua do kojih se može doći, za Nacional, iz siječnja ove godine. Za njega je to pitanje kulturnog i osobnog identiteta, i u tradicijskim napjevima on vidi osnovu za bilo koju drugu glazbu. I više od toga. Identitet usidren u tradicijske umjetničke izričaje postaje osnova za razumijevanje sebe. Novaković to dočarava upravo etnološki precizno i neupitno. U ovom slučaju, suradnja s Institutom za etnologiju i folkloristiku, i uvid u njegove arhive glazbenih zapisa, dao je vrlo kvalitetan plod. Glazba koju Kries izvodi, kroz to, odražava dojam nevjerojatne nepatvorenosti, biva složena u smislenu cjelinu koja iznimno kvalitetno ocrtava slavenski (hrvatski) mitski krajolik, vješto skačući preko granica regija, potpun sa svim mitološkim likovima i slobodan od naknadno dometnutih figura. Takav pristup čini slušanje Kriesa daleko zaokruženijim i cjelovitijim iskustvom (i na etnomuzikološkoj i na intuitivnoj razini) od slušanja pjesmarice narodnih popijevki u modernoj obradi, odabranih i predanih tako da stvore album strukturiran kao klasični pop, a koji je tako česta pojava u world musicu.
Vokalno nadmoćan, boje glasa koja savršeno odgovara kako intenzivnim pripjevima dinarskog ambijenta, tako i ponekom podravskom napjevu, Novaković se odlično uklapa s ostatkom svojeg benda u muzički skladnu cjelinu. On ipak iskače u prvi plan kao glavni vokalist, čiji stihovi svojom narativnom prirodom i vokalnim izričajem održavaju priču u tijeku; ali jasno je da bez ostatka benda njegov vokal ne bi imao značenje, a pjevani stihovi bili bi ravni napisanima i poluizražajno pročitanima, i bez imalo svoje snage koju u ovakvoj izvedbi postižu.

Takva sposobnost slaganja glazbenih komponenti u nenarušenu cjelinu koja jednolično teče od početka koncerta do njegova kraja dva i nešto sitno sata kasnije, pritom vješto izmičući monotoniji, Kries profilira kao jedan od nesumnjivo najkvalitetnijih live-izvođača koje hrvatska glazbena scena danas može predstaviti, čemu svjedoče njihovi mnogobrojni nastupi kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, i nimalo začudne ovacije koje beziznimno skupljaju.
A ne čudi niti delirij u koji je u stanju upasti prepuna dvorana već s prvim taktovima glazbe s pozornice. Nema čekanja, nema okolišanja, nema uvoda. Glazba opet dolazi u prvi plan, pokreti u publici postaju sve intenzivniji, i već do polovice prve pjesme, cjelokupna publika je u zanosu kakav se rijetko može vidjeti na drugim koncertima. Rijetko se, također, može vidjeti da takav zanos, nesmanjenog intenziteta potraje do kraja koncerta. Bez pauze. Bez glazbenih brojeva koji bi poslužili kao odmor i dali vrijeme za predah. Čak i uz već obavezno organiziranje plesanja kola ispred pozornice, koje Kriesovim koncertima daju posebnu čar. Od početka 2002. godine, Ive i Mare iz 2004., preko muzičkih uspjeha i primljenih Porina do posljednjeg albuma koji je izašao prošli tjedan, Kries nije promijenio izričaj, a što je ovaj koncert zapravo samo potvrdio. Kao i to da ga ne treba mijenjati, jer kombinacija tradicijskih napjeva i instrumenata potpomognutih do nesvakidašnje zvukovne punine modernim instrumentima i vještim manevriranjem elektronikom, zvuči mnogo bolje nego što bi se ijedan stilistički purist usudio priznati.

Set-lista: kao i uvijek. Dovoljno ujednačena i slična prošloj da koncert bude prepoznatljiv i da se nanižu nezaobilazni hitovi (postoji li uopće neka pjesma u opusu Kriesa koja nije nezaobilazni hit?), a opet dovoljno jedinstvena da se muzički krajolik ocrta na sasvim nov način koji otkriva nove dimenzije skrivene u kutovima glazbe, na koje se možda pozornost inače niti ne bi obratila.

Na taj način, zapravo, može se reći da je Kriesov koncert vrlo uobičajeno odličan događaj, koji se apsolutno treba iskusiti, bez obzira na ambijent u kojem se odvija (bilo to pregrijano kino Grič kao prije nekoliko godina, ili Vintage Industrial Bar kao zadnjih nekoliko puta, ili poluprazna dvorana kina SC tamo još 2005. godine), jer je dojam uvijek jednak: skupina vrsnih glazbenika, koja voli ono što radi, neskriveno u tome uživa, i svoj gušt prenosi na publiku.
I publika to prepoznaje.

johnny mcfearless // 16/12/2016