My Baby su već nebrojeno puta bili u Zagrebu, ali sam ih svaki put nekako uspio propustiti tako da mi je ovo prvi put da sam se uživo susreo s njima. Slušajući studijske albume stekao sam dojam da se radi sirovom bluesu sa plesnim elementima što znači da me nastup prilično iznenadio jer se uglavnom radilo o produženim electro suitama sa monotonim groove-om koji više sliči na nastup recimo Orbital-a (ispričavam se na zastarjeloj referenci, ovi novokomponovani elektroničari mi svi isto zvuče). Nije to nužno loše, čak i dapače nakon privikavanja mi se čak i svidjelo iako sam svejedno želio čuti malo starog zvuka. Sve je bilo podređeno ritmu pa je tako i vokal Cato bio omeđen reverbom i jekom dok je Danielova gitara bila uglavnom u delayu. Iako je blues i dalje osnova, i on je ovaj put bio podređen ritmu i dolazio je do izražaja samo u tihim trenucima ili kada je trebalo malo osvježiti stvari kojom solažom. Druga stvar je bila što se većina nastupa temeljila na pjesmama sa novog albuma Mounaiki - By The Bright Of Night koji je izašao prije nekih mjesec i pol i kojeg dobar dio pohoditelja koncerta nije uspio apsorbirati (pa tako ni ja). Slušajući sada album, očito je da su sada u fazi disca i funka prošaranim psihodeličnim i orijentalnim utjecajima. Neke pjesme su bile malo predugačke za svoje dobro kao For A Change i Supernatural Aid dok su druge poput In The Club i Vigilante sa dobro pozicioniranim dizalicama i spuštalicama bile odlično pogođene kao materijal za kolektivno gibanje. Usprkos navedenome, dobra i pozitivna atmosfera nije nedostajala, puna Tvornica je stalno bila u neprestanom gibanju i oduševljenju. Bend je isto bio odlično raspoložen, vidjelo se da uživaju barem jednako kao i publika, pogotovo Cato koja se dva puta presvlačila, a u jednom trenutku je nastup poprimio karakter nekakvog kvazi-kabarea gdje je Daniel preuzeo ulogu MC-a, a Cato je bila ne tako tragična verzija Sally Bowles. Poslije završetka redovitog dijela nastupa izveli su bis koji je trajao skoro kao i cijeli prethodni nastup koji su otvorili vjerojatno najpoznatijom pjesmom Uprising. Mislio sam da će bar nju izvesti onako old-school, ali i ona je zvučala nekako razvodnjeno i nefokusirano bez očekivanog klimaksa. Dalje je nastavljen medley starih, poznatih i općepoznatih pjesasma pa su se tako miješale Shameless, Seeing Red, Sunflower, Juno i još nekolicina njih, u biti nije ni bilo bitno jer se sve pretvorilo u neprekinuti groove uz vokalne improvizacije Cato i Danielove solaže. Ne bi trebalo zaboraviti Joosta na bubnjevima koji je cijeli nastup imao nezahvalan zadatak održavati ritam i držati publiku u pokretu. Sve u svemu, radikalna promjena zvuka koja će neminovno odbiti one nesklone elektronici koji su navikli na stari ogoljeniji zvuk, ali čini se da to neće utjecati na posjećenost koncerata i status koji imaju na ovim prostorima. Sama Cato je rekla da će se vraćati opet i opet... Kao predgrupa su nastupili The Miceks, autorski projekt Alena Kraljića, najpoznatijeg kao jednog od osnivača Pipsa i većinom zaslužnog za rani zvuk grupe. Zagrijali su publiku sa par neloših rock klišeja. Nekako mi se čini da će biti jedan od onih bendova koji će vječno biti predgrupe dok malo bolju prođu mogu imati u mjestima poput Hard Place-a i motorijada, ali opet obzirom na nepredvidljivost ovdašnje publike, nezahvalno je išta predviđati.

tomislav // 18/11/2018

> vidi sve fotke // see all photos