Nažalost, u čitavom serijalu Ksetovih rođendanskih koncerata koji je brojčano nadmašio i epizode Santa Barbare svjedočio sam da su tek dva giga uspjela rasprodati klub. To je pošlo za rukom TBF-u i She Loves Pablu. Ne nekima je klub bio praznjikav, a u kategoriju onih koji su ga uspjeli ugodno popuniti spada i Marčelov koncert prošle subote. Izgleda da u Zagrebu postaje uobičajeni obrazac raditi dva reperska eventa istovremeno. Jedan za trap/gangsta, "real" i "true" ekipu iz tokova hip hop supkulture, drugi za rap kojeg potonji smatraju "komercijalom" iako se oba pravca prepliću s mainstreamom poput molekula DNK lanca. Prošle zime ljubitelji rapa bili su izloženi preklapanju Bad Copy-ja i Kukus Klana, a prošle subote su mogli birati između Marčela i Prti Bee Gee-a. Slične paralelke imali smo u situacijama Sajsi MC vs Krešo i Žuvi te Tvrdokor vs Kandžija vs Frenkie. Ne tvrdim da je baš posrijedi urota nove škole protiv stare, supkulturne scene protiv mainstreama ili pak šaljivdžija protiv ozbiljnjaka, ali organizatori su zasigurno svjesni da je polarizacija publike prema reperskim podžanrovima dovoljno jaka da ne postoji opasnost da jedni drugima ukradu publiku paralelnim eventima u prime time vikend terminima. To se dokazalo i podjednakim odazivom publike na dosadašnje istovremene gigove, a ni ovaj po tom pitanju nije predstavljao izuzetak. I Prtiji i Marčelo su brojali 200 do 250 ljudi na koncertu što im je manji doseg nego prošli put. Prtiji su s Velikog pogona Tvornice spali na Mali, a Marčelu je nakon Vintagea pripao Kset. Ne tvrdim da domaća rap publika odumire, ali teško je ne primijetiti da se mjestimično lagano rasipa, iako u slučaju High5-a i Kiše Metaka, a u zadnje vrijeme i grupe ONI čak i raste.

Nakon Doma sportova gdje je Marčelo zagrijavao publiku za Elementalov koncert karijere, ovo mu je u Hrvatskoj drugi nastup uz instrumentalnu podršku Napetog Quinteta. Odgovorno tvrdim da je na Danu E među nepreglednom masom ljudi bilo neusporedivo manje Marčelovih poklonika nego u Ksetu. U Domu sportova ga je usputno slušalo štovateljstvo Elementala te padobranska svita koja je došla na obiteljski vikend piknik po svoju mjesečnu, ako ne i godišnju dozu glazbene kulture. Tamo ekipa ni refrene nije znala, dočim je Kset bio platforma za tvrdu mladenačku jezgru najvećih fanova od kojih su svakom petom usne titrale na svaki stih, a gotovo svaki je znao kojim rimama se završavaju lajne. Očigledno mu Dom sportova nije pomogao ni da upeca nove fanove, tim više što ih je u Vintageu brojao za stotinjak više nego u Ksetu, ali ta kvantiteta nikako nije umanjila kvalitetu provoda. Narod je dobrih sat i pol vremena proveo u solidnom deliriju njihajući se u ritmu, pjevajući, repajući te vokalno surađujući uletavanjem u muzičke praznine koje su DJ Raid i bend u maniri partijanerski raspoloženih DJ-eva disco muzike ostavljali kako bi se u njima čuli samo glasovi publike. Erupcije emocija nisu bile baš vulkanskih razmjera, ali su urlici nakon pjesama decibelažom bez problema šišali kurtoazni pljesak mase povodom nastupa u Domu sportova.

Katastrofalno mutno ozvučenje koje je na Danu E uništilo zvučnu sliku Marčela i pratećeg mu benda ovdje se nije ponovilo. Tako su instrumenti pratećeg benda došli više do izražaja. Obogaćivanje aranžmana je posljedično i Marčelovu muziku podvuklo jednom rafiniranijom, da ne kažem "umjetničkijom" crtom. Ipak, bend je i dalje manje-više stroga pratnja liriksima. Osim povremenih solaža na saksofonu ili jedne drum solo točke nema elemenata gdje bi se muzika donekle emancipirala od teksta i govorila sama za sebe. Većim udjelom progresivnih elemenata Napeti Quintet bi zvučao kao prateći bend Ramba Amadeusa ili pak Spleen G što Marčelu sigurno nije cilj, iako su mu satirične pjesme poput "Himne Maršalu Mitu" i "Opajdarskog kola" nastale u suradnji s kazališnim kolegama bliske Rambovom izričaju. U muzici je prevladavao funk/jazz ugođaj iako su dijelovi nekih pjesama pomoću semplova distorzirane gitare i bržih ritmova vukle i na punk rock, ali publika na Marčelovim koncertima to ne smatra okidačem za ulazak u pogo. Ipak, zvuk nije bio kristalno jasan, čak se i pomalo mutio, te su instrumenti često znali progutati vokale, pogotovo Marčelove koji su se slabije čuli od pjevanja Nevene Glibetić, a ponegdje čak tiše i od Ministra Lingviste. To je malo umanjilo jasnoću njegove izvedbe, ali se i ovako dalo primijetiti da je ista bila savršena. Marčelo i dalje više nego impresivno žonglira flowom i izvodi verbalne akrobacije igrajući se riječima i slažući zvučne neologizme dok baca oštroumne rime secirajući metastazirano tkivo nazadnih društveno-političkih i socijalnih trendova. Nije mu strana ni tematika međuljudskih odnosa, ljubavnih, prijateljskih, susjedskih i slično, a prilično je vješt i precizan u malim karakterološkim studijama. Marčelo je socijalno osvješteni stihoklepac opće prakse koji nije izgubio doticaj s generacijom kojoj se obraća. A obraća se mnogima. Zbog širine i aktualnosti tematike koju zahvaća mogli bi ga slušati i osnovnoškolci i penzioneri, iako zacijelo najviše cilja na studente u dvadesetim i postadolescente u tridesetim godinama. A takvih ima dosta i uvijek su spremni za koncerte poput ovog.

Marčelo je jedan od rijetkih balkanskih repera čije pjesme nisu novijim datumom nastanka i širenjem publike otupile u kritičkoj oštrici, upale u žrvanj autoreciklaže ili silovanje potrošene inspiracije. Jedino su dobile više pop kontura sve češćim Neveninim vokalnim kadencama, ali iste su dovoljno nesladunjave da ni najmačoidnijim jedinkama fanovske baze ne bi trebalo biti s njima teško izaći na kraj. Iako, istinabog, po spolnom sastavu publike ipak za dlaku prevladavaju ženske ljubiteljice Marčelistike unatoč tome što mu neke feministički nastrojene jedinke zamjeraju "prikriveni šovinizam" u pjesmama poput "Laž", "Baba" i otvoreni u "Ziljavim pičkama". Moramo nešto riješiti jednom za svagda. Seksizam nije pripisivanje loših osobina nekoj ženskoj osobi, nego impliciranje da je loša baš zato što je žena ili generaliziranje da su sve druge iste kao ona (+ isto vrijedi i za muške). A Marčelo nigdje nije niti implicitno insinuirao da misli jedno od toga dvoje. Uostalom, većini takvih feministkinja radar za detekciju seksizma bi zaštekao kada bi na tapetu spornih pjesama bili korumpirani doktor muškog spola, čangrizavi deda ili ziljavi krkani. Dosadašnja empirija mi uglavnom govori da čim se dirne u ženu, ishodište kritike se automatski smatra rodno-spolnim, a muške se smije opušteno opanjkavati bez bojazni da te proglase šovinisticom. Ako je pridavanje negativnih osobina ženama nužno seksizam (a nije), onda bi isti kriteriji trebali vrijediti i kada je riječ o muškima. Ali ponavljam, ta logika je promašena, jer po njoj ne bi bilo moguće nikoga okarakterizirati ni negativno, ni pozitivno, ni (ne)stereotipno, a da to u poređenju s drugim spolom ne ispadne seksizam. U tom pogrešnom načinu tumačenja seksizam postaje etiketa bez natpisa. Riječ koja počne previše toga označavati uvijek na kraju izgubi smisao i značenje. Nisam vas htio gnjaviti ovakvim vrstama apologije, ali zasigurno mi nećete uzeti za zlo što me Marčelova angažiranost potakla da se i ja malo angažiram u ovom tekstu na temu jednakog tretmana oba spola. Po pitanju rodno-spolne neravnopravnosti ovaj kratki i jezgroviti proglas Crimethinc kolektiva smatram lektirom, ako ne i biblijom: http://www.crimethinc.com/tools/posters/gender_big.gif

Vratimo se koncertu. Novi album se još nije porodio, tako da se setlista kao i tijekom protekla dva koncerta sastojala od presjeka uradaka sa svih pet albuma. Koncert je završio dosta rano, već negdje oko 23h, čak i prije nego što je Zrinko Tutić iz susjedne zgrade stigao pozvati muriju. Navodno upravo on zaista tamo živi i već godinama opstruira noćni rad Kseta, ali nemojte me držati za riječ. Ali ako je zaista tomu tako, to će valjda biti dovoljno da se zadovolji kvota spolne jednakosti po pitanju lošesusjedskih osobina od kojih, eto, ne pate isključivo babe. Marčelo je bio poprilično raspoložen da između pjesama puno priča što je uvelike doprinijelo da koncert protekne u jednoj ležernoj i neformalnoj atmosferi. A nakon bisa se nije izgubio u backstageu, već je slično kao i prošlog puta u Vintageu još sat vremena guštao pričajući s fanovima i pišući im posvete po raznim rekvizitima.

Vjerojatno ste već primijetili, na predgrupu Playground Hustle sam zakasnio. Žalim zbog toga, jer me uistinu zanimalo popratiti neka nova imena na reperskoj sceni, pogotovo u slučaju ovih dviju cura koje gaje eksperimentalni pristup repanju i slaganju matrica. Njihov prvijenac "Pikule" je introspektivnog karaktera i zvuči podosta unikatno. Ako ih baš moram uspoređivati s nekim, potegnut ću crtu kroz točku u kojoj se susreću ščilana Diyala u lounge baru kada ju namoliš da pjeva i cure iz grupe Žen u nabrijanijem raspoloženju kada ih nagovoriš da repaju. Koliko sam shvatio, Ivoni i Megi je ovo bio prvi nastup pod imenom Playground Hustle, pa mora da im je popriličan kompliment što su se "krstile" upravo kao predgrupa Marčelu. Nadam se da ću uskoro imati prilike negdje popraviti nepravdu što sam ih propustio uživo. Očekujem DJ-ičinu opremu na dasci za peglanje kakvu u iste svrhe koristi na probama, jer to mi je izvrstan konceptualni fazon ne samo na razini poigravanja simbolikom prenesenog značenja peglanja, nego i u smislu dekonstrukcije društveno nametnutih rodno-spolnih uloga i očekivanja. To je simpatični dokaz da se diskriminirajuća izjava "žene su stvorene da peglaju" može lukavo izokrenuti u pozitivan kontekst. Eto, morate priznati da sam popriličan broj redaka posvetio grupi koju nisam popratio. To je valjda radi grižnje savjesti.

Pun Kset na Marčelu prošle subote još jedna je lampica za osvjetljavanje obraza klubu koji u zadnje vrijeme bilježi u prosjeku nešto manju posjećenost unatoč tome što ne primjećujem da su im PR, marketing te kvaliteta i kvantiteta programa zakazali. Naravno da želimo Marčelovu reprizu u Zagrebu, ali idući put po mogućnosti povodom promocije novog albuma. Pošto je posljednji peti album izbačen 2014. godine, mislim da mu ne nabijamo pritisak ako izlazak šestog očekujemo do sredine iduće godine.

ognjen bašić // 10/10/2016