Kako je krenulo, 2016. će biti godina rasprodanih koncerata. Ako se ograničimo na rap i žanrove s korijenima u hip hopu, samo ove zime imamo ih već pet. No, za sada Dan E odnosi pobjedu jer zahvaljujući Elementalu mala dvorana Doma sportova regrutirala je više ljudi nego kada zbrojimo sve skupa koji su pohodili Prti Bee Gee, Edu Maajku, TBF i Bad Copy.

Povodom ove invazije fusion rapa na Dom Sportova dužnost da repetira mikrofon dobila je tuzlanska reperka Sassja. Od prvog nastupa kojeg sam imao prilike vidjeti do danas Sassjin publicitet je drastično porastao, a skupa s time i njezina razina gibljivosti i samopouzdanja na bini. Ako je netko bio
u Ksetu 13.03.2015. sjećat će se kako je Sassja nekoliko puta zbog treme pogrešno uletavala na beat, ispričavala se publici radi toga, pa potom brzo tražila DJ-a da prekine matricu i pusti ju ispočetka. Ali nova i apgrejdana Sassja koja u 20min nastupa prehoda 10km uzduž i poprijeko bine ne ostajući pritom bez zraka za držanje flowa izgleda kao da ju je babica porodila na pozornici. Njezin nastup je stoga bilo nemoguće uslikati jer taman kada bi ju vaša fotografkinja naciljala objektivom ova bi joj šmugnula iz kadra.

Uvijek ispada da je nekom novom glazbenom imenu u usponu učinjena velika usluga za razvoj karijere kada dobije priliku otvoriti koncert renomiranim izvođačima. U smislu da se to piše u CV možda i je. Ali ako gledamo specifično na dotični koncert, realnost je takva da perspektivne newbije zapadne nezahvalna uloga da budu soundtrack dobrodošlice za ekipu koja lagano puni dvoranu za zvijezde večeri. Pored toga, Sassju je na žalost njezinog obožavateljstva spopao baksuz da ozvučenje nastupa bude nepodnošljivo mutno i disperzirano. Izgleda da mala dvorana Doma sportova poput našeg malog naroda ne uči iz povijesti svojih velikih pogrešaka, jer ovo nije prvi put da je zvuk u dvorani očajno namješten. Ni ton majstori svjetski poznatih bendova poput Killswitch Engage i Slipknot nisu uspjeli ukrotiti bauk lošeg sounda koji zlokobno kruži ovom velikom malom dvoranom. Tekstovi joj se radi toga toliko nisu razumjeli da vjerojatno ni najveći fanovi nisu uspjeli uloviti koji dio versa Sassja u nekom trenutku repa.

Ukratko, radi tehničkih poteškoća, uloge topovskog mesa i kratkoće nastupa teško možemo reći da je Dan E Sassjin koncert karijere unatoč tome što vjerojatno nije nikad prije bila na većoj pozornici. Ali sigurno je dobra odskočna daska za more u kojem Sassja pokazuje da može plivati i s većim ribama. Ako Sanela Halilović jednom dogura do Dana S, neka druga mlada nada će imati istu nezahvalnu ulogu koja je njojzi pripala večeras. Ništa novo. Tako to ide odvajkada.

Eto, tako izgleda izvještaj kada se trudim biti maksimalno depersonaliziran, da ne kažem objektivan. Ali savjest mi neće biti čista ako stanem na tome. Slijedi dio s kojim se možemo i ne moramo složiti, ali se ne moramo zbog eventualnih razilaženja u mišljenju hejtati. Ako te ne zanima subjektivno, strogo ti preporučujem da preskočiš ovaj odlomak. Ali moram reći kako smatram da je Sassja precijenjena. Sigurno je bolja od Teene Flow, Miss Killah i Mimi Mercedez čije pjesme graniče s ridikuloznošću, ali da imam izbor koga ću hajpati prije bih se odlučio za Eli Džejn ili Sajsi. Razlog je što mi unatoč stabilnom flowu i podržavanju koketiranja s reggae/dub fazonom Sassjin delivery povezan s bojom glasa naprosto nije ugodan. Možda bi mi i bio da se bavi nekom opuštenom i duhovitom tematikom s puno karikature i groteske. Tada bi narav teksta bila usklađena s vokalnom ekspresijom. Ali kada ovako s glasom koji mi zvuči kao da je u natječaju za najbolje sinkronizirani crtić "osvojila" predzadnje mjesto ide repati relativno ozbiljne tekstove, tada ih ne mogu shvatiti ozbiljno. A ne mogu im se ni smijati, jer im humor očigledno nije namjera. Nisam tu da govorim nekome kako treba pisati i glasati se, ali imam izbor to ne slušati, kao što je tebi dat izbor da ovo ne čitaš. Jebiga, ipak nisam mogao izdržati da mi ne pobjegnu subjektivne kvalifikacije. Ali bolje da i te karte odmah bacim na stol da ne bi bilo poslije kako sam licimur jer gistro jedno pišem, a drugo govorim okolo ekipi. Eto, biraj stranu medalje koja ti više paše: imaš i objektivno (činjenično) i subjektivno (iskreno) na istom mjestu. Takva raskoš postoji samo na Terapiji!

Krenimo dalje. Paljbu rimama i ritmovima nastavlja Marčelo uz asistenciju Filtera i Napetog Kvinteta. Obično pozdravljam kada se reper odluči staviti bend iza sebe, pogotovo Marčelo kojega izuzetno gotivim, što je vjernom čitateljstvu Terapije poznato još od kada sam ga besramno digao u nebesa u raportu sa samostalnog koncerta u Vintageu prošle godine. Ali u ovakvom ozvučenju koje se od Sassje nije mnogo popravilo, količina instrumenata je samo stvarala višak buke. Tako da jedinu napetost koju je prateći kvintet izazivao je bila ona nervna. To je velika šteta jer podrška benda je zamišljena kao potez koji će obogatiti aranžmane i osvježiti zvučnu sliku te tako dati slušateljstvu poticaj da na koncertu dožive novu dimenziju muzike kakve nema na studijskim snimkama. Iako Marčelu kao simpatičnom, vedrom i toplokrvnom momku kojeg bi svaka majka htjela za zeta na račun karizme lako polazi za rukom dobiti srdačne ovacije već podosta popunjene dvorane, nisam stekao dojam da je većina publike pretjerano upućena u njegov 45 minutni best of opus. Tim više je teško prežaliti što se radi kaosa sa soundom Marčelove britke, maštovite i tehnički impresivne lajne nisu dale jasno razaznati, jer bi se publika koja nije upoznata s njegovom poetikom imala prilike itekako pozabaviti sadržajem iste. Ovako ostaje tek nada da će veći interes domaće publike za Marčela postokoncertno doći isključivo kao puka posljedica činjenice da su ga instalirali kao predgrupu u Hrvatskoj daleko poznatijem Elementalu.

Slično kao kod Sassje, unatoč najvećoj dvorani, slušanosti i decibelaži ovacija koju su Marčelo i ekipa doživjeli u Zagrebu i dalje ne možemo ovaj koncert smatrati njegovim najvećim uspjehom izvan Srbije. Ekonomski gledajući zasigurno da, ali kvalitativno nikako. Neusporedivo bolji zvuk i količina upućenosti kojom je počašćen prošle godine u Vintageu pred 350-ak najvjernijih fanova ne može se mjeriti s ovom zvučnom izmaglicom pred nepreglednom masom koja iščekuje Elemental, iako je dobar dio i od njih čuo vjerojatno samo par hitova koji se vrte po medijima. I od prije je poznato da masa ljudi ne garantira nužno i više fanova po glavi stanovnika u dvorani i da se podosta njih već sutra može prešaltati na Jelenu Rozgu ili nasjesti na što god ih neki trendseteri uvjere da je in. Marčelo je barem u Hrvatskoj još uvijek svojina srednje velikih klubova gdje je entuzijazam tristotinjak upućenih jači od poluinteresa 3000 padobranaca koji će ga prije pamtiti po superkul ukrašenom šeširiću nego po pjesmama. Na Elementalu se nekim čudom zvuk primjetno pročistio i izoštrio, pa ostaje upitno zašto se tonci nisu toliko potrudili oko predgrupa. Iako to ne čudi, jer ista je zvučna sudbina u Domu sportova prije skoro okruglih godinu dana zadesila Kišu Metaka i Šank?! kada su pripremali teren za daleko bolje ozvučene Brkove. Dan E je zaista slovio za povijesnu invaziju Elementala na Dom sportova. Kao što je i otprije dokazano, LAA zna kako regrutirati dobrovoljce da napune dvoranu: obećali su bendu koncert karijere i bend ga je dobio. Očekivano je od vodeće koncertne agencije dobiti ono što je naručeno. Ali kao da nisu imali pojma kako će to utjecati na eskalaciju njihovih emocija. I zaista, od silnih ovacija publike Remi i ekipa iz benda nisu mogli prikriti pozitivan šok, nevjericu i suze radosnice unatoč tome što se profesionalno bave muzikom. Kao da su im se uprizorili se najslađi snovi. Lica su im bila ozarena i rumena kao da su si prije koncerta odvalili seriju šamara kako bi se uvjerili da se nalaze u stvarnosti. Publika svih generacija im je doslovno jela iz ruku. Masovni obiteljski kulturni piknik i kongres najvećih fanova stopili su se u homogenu masu. Nakon "Prirode i društva" se činilo kao da je vrijeme stalo: publika je toliko glasno i dugotrajno urlala da je koncert na pet minuta bio prekinut dok se ta Elementalna nepogoda ne smiri. To definitivno nisu bile ovacije posvećene jednoj pjesmi, nego nagrada za širenje Elementaliteta tijekom cijele karijere, svojevrsni rođendanski poklon za bend koji je, prisjetimo se, ove godine doživio punoljetnost. Još jedan highlight moment kojim su pridobivene bonus simpatije u publici je bio kada su prve MC-jevke Blackouta i FM Jama u tandemu izvele svojevrsnu fem pride himnu "Etikete". Obično kada krene predstavljanje članova ansambla, to je znak da se koncert bliži kraju. Dvorana se u tom trenutku počela polako prazniti, ali oduševljene publike je još uvijek bilo i više nego dovoljno da ne puste Elemental kući ni pola sata nakon ponoći. Na bend ne treba trošiti puno riječi. Podrazumijeva se da za koncerte ovakvih razmjera ne možeš imati fušere u grupi. Tj. možeš doći na koncert kronično neusviran kao što Goran Bregović napravio na Dinamovom stadionu 2005. skupa sa Željkom Bebekom koji je fulavao vokalnu intonaciju, ali publika s imalo soli u glavi ne oprašta taj bezobrazni i neodgovorni "čim manje truda za čim više para" pristup. Elemental osim što suvereno vladaju tehnikom muziciranja, vidi se da i iskreno uživaju u tome što rade. Npr. Shot nikada neće imati snagu ekspresije, drčnost, karizmu i komunikaciju s publikom kao Remi, ali će unatoč poslovičnoj smotanosti svoju rolu odraditi bez šlepanja. I pritom neće moći sakriti da je na stageu sretan kao malo dijete. Kod Elementala nema hodanja linijom manjeg otpora i prikrivanja emocija. Shodno tome i zaslužuju pare za trud i predanost što god neki od nas mislili o unutarnjim vrijednostima njihovog (novijeg) opusa. Postkoncertno postavlja se pitanje kako će se zvati i izgledati idući Dan E? Hoće li on za par godina napuniti i veliku dvoranu Doma sportova? I hoće li neki budući koncert Elementala u manjem prostoru moći proći bez da se ne ponovi par dana za redom? Kako god da bilo, Elemental je definitivno pokazao da je ovim koncertom dosegao trenutni vrhunac karijere. Bitka za Dom sportova je dobivena uz puno prolivenog znoja i suza radosnica. Porast publike možemo pripisati i stilskoj nadogradnji benda koji je iz hip hopa na prva dva albuma polako i sigurno zaplovio u pop vode. Subjektivno, ništa ne može nadmašiti prva dva albuma, a sve kasnije faze nisu moj tanjur graha, jer porast pjevanja nauštrb reperskih dijelova očito nužno povlači sa sobom otupljivanje kritičke oštrice u tekstovima i reciklažu tematike do granice razvodnjenosti. Danas je Elemental manje rap, a više nekakva angažiranija varijanta Jinxa, no ta kombinacija im očito priskrbljuje sve veću masovnu publiku postajući tako više enter- nego edutainment. Za daljnji doprinos muzike razvoju svijesti mnogo više nade polažem u Marčela. Otkad je Nevena Glibetić uzela više vokalnog prostora došlo je do većeg koketiranja muzike s pop formatima, ali unatoč tome, tekstovi su mu i dalje oštri, svježi i ne upadaju u zamku autoreciklaže. Kad se sve zbroji i oduzme, ipak se radi o još jednom koncertu s kojeg odlaze napunjeni pozitivnim vibrama i oni koji nisu pronašli hranu za dušu u svakoj izvođačici i izvođaču večeri. Što se tiče rodno-spolnih reperkusija koje ovakvi koncerti izvlače na površinu, otvoren sam za raspravu o varijacijama u koracima, ali suštinski je problem puno manje mutan nego što se čini: potlačen je svako tko ne uzme stvari u svoje ruke. Remi i Sassja su to definitivno odavno napravile i kao takve mogu biti primjer i muškarcima i ženama. Za njih je svaki dan 8. Mart, pa čak i ako je peti.

ognjen bašić // 07/03/2016