Ove godine Goulash disko festival vratio se kući. Ovo mu je bila četvrta godina postojanja a od toga treća na starom mjestu, na predivnoj suncem obasjanoj komiškoj plaži Kamenice. Ekipa zadužena za organizaciju festivala nasred plaže podigla je maleni stejđ i prostor za ples, a duž cijele plaže bili su postavljeni zvučnici kako bi i oni koji nisu baš za ples gotovo podjednako mogli uživati u atmosferi ispred pozornice. Kako nikad prije nisam bila na Visu, u Komiži, a samim time ni na Kamenicama, ne mogu sa sigurnošću tvrditi jesu li šank, wc-i i ostali popratni sadržaji i inače dostupni na toj plaži ali ovih 5-6 dana trajanja festivala savršeno su se uklopili u taj topos. Plaža Kamenice je, dakle, prošli tjedan od utorka do nedelje bila puno više nego obična plaža. Tih skoro tjedan dana bio je to mali raj za partijanere iz cijele Europe (zanimljivo, čak možda najmanje ih je bilo domaćih), ljetni beach party koji ne jenjava i ne gasi se neovisno o satu, dobu dana ili vremenskoj prilici. Kad smo već kod vremenskih prilika bila je najavljivana neka kiša i grmljavinsko nevrijeme. Ne kaže se bezveze ''lažeš kao meteorolog'', ovoga puta nasreću u našu korist. U utorak je na glavnom stejđu festa bio neki pre-party koji je, s nešto kasnijim startom, trajao isto kao i partiji svih idućih dana. Muzika se, dakle, počela puštati u 2 popodne i nije se gasila do 6 ujutro. Bilo je tu svega, zbilja svega. Da pokušam žanrovski opisati sve te lajv izvođače i dj-eve koji su sudjelovali u izvedbi muzike na festu, nebih se mogla izraziti u manje od 10-ak riječi, a kako mi ni inače žanrovi ne igraju pretjeranu ulogu u kakvoći muzike, objedinit ću ih jednom jedinom riječju - elektronika. Vjerojatno vam je, kao i meni, prva asocijacija na tu riječ neka zamagljena slika lika bez majice i u donjem dijelu trenirke koji na glavi ima šarene naočale, preživa ustima i kreće se kao robot uz zvuk nekog probijajućeg trens bas bubnja. E pa ovo je bila elektronika koju si zamišljate na ljetnom partiju uz plažu. Zamislite si takvu vrstu elektronike i točno to je Goulash Disko Festival. Osim tih DJ setova nežive muzike, kroz cijeli festival imali smo priliku vidjeti nekolicinu lajv nastupa. I to čak 15 njih. A tu je bilo svega, od ciganice i brzog plesnog ska ritma, do reggaea i čudnih jugoslavenskih zvukova toliko oldskul da su nečiji roditelji još bili djeca dok je to bilo aktualno. Na infopultu na ulazu u festival mogle su se kupiti karte za taxi boat koji je vodio do drugog dijela festivala, odnosno do solarnog stejđa. Neki od nas malo hrabriji i novcima škrtiji (dobro ste pogodili, to su vaši dragi terapeuti), odlučili su se do solar stejđa doći pješice kroz ne tako siguran, strmi i podosta grbavi, trnjem i kamenjem obrasli i zarasli put niz brdo. Nakon 20-ak minuta planinarenja ni manje ni više nego u šlapama (ah, jadni mi) dođosmo do solarnog stejđa i tamo naletismo na našeg dragog kolegu terapeuta Ogija koji se ovom prilikom našao, osim u ulozi volontera, i u ulozi izvođača. Naime, grupi Acid Carrots iz Zagreba otkazao je bubnjar jer je imao obveza s drugim bendom, da bi potom našli zamjenu koja je također otkazala. Ni takva loša dupla sreća nije ih obeshrabrila pa su na Goulash krenuli načelom treća sreća te se taj frazem još jednom pokazao istinitim. Večer prije odradili su probu u apartmanu gdje je Ogi prstima nabijao po stolu pa je bend tako uspio prepoznati bubnjarske sposobnosti mladića i isti je dobio posao, odnosno ulogu bubnjara za tu večer. Nakon oduže potrage za nesretnom (na kraju pronađenom) bas pedalom, počeli su svoj nastup u sami zalazak sunca i isti je toliko dobro prošao da se činilo kao da uopće ne improviziraju. U svakom slučaju, lijepo iskustvo kako za nas tako i za Ogija. U predivnoj nevelikoj šumici na brdu iznad obaju stejđeva bio je takozvani Hammock forest, mjesto koje je možda bilo i najljepše na cijelom festivalu. Par desetaka metara iznad mora dovoljno da pogled puca daleko na pučinu, raj postavljenih 30-ak hemoka u kojima je bilo tako lijepo nakon cijelonoćnog partijanja doći odmoriti se do jutra. Mnogo ljepše nego hodanje (u našem slučaju bicikliranje) do kampa koji je, osim što je bio udaljen 20-ak minuta pješice od festivala, bio i leglo bolesno napornih i krvoločnih komaraca i hibrdinih osa (ili smo mi odabrali krivo mjesto za staviti šator). Goulash Disko po svom festivalskom duhu i cilju definitivno nije jedan od onih teških alkoholno druželjubivih i muzički obožavajućih festivala na kakve sam naučena, nego je, baš naprotiv, gulaš svega i svačega u čemu je muzika možda i najslabija karika, dok je najveći faktor transparentno i više nego očito želja za unutarnjom izgubljenošću i nesvjesnošću te takozvani introvertni hedonizam. Unatoč tome mogu reći da sam se baš lijepo zabavila, i ne samo ja nego i ostalih 1000 (možda više, možda manje) ljudi i partijanera iz cijelog svijeta.

lejapeja // 14/09/2016