"Bilo je čudno" čula sam iz par nepovezanih izvora nakon koncerta Cat Power koji je održan u petak u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Doista, ako ste se slučajno našli u publici ili ako ste samo površno slušali Cat Power koncert je bio čudan, ali ako ste upoznati sa stvaralaštvom ove osebujne glazbenice onda znate da je normalno ili uobičajeno posljednje što biste mogli očekivati. Nekada je bila rijetkost da uopće završi koncert, a kamoli bez neke vrste incidenta. No, vremena se mijenjaju, a u novom svjetlu nam je došla Chan Marshall.
Chan Marshall a.k.a Cat Power prvi put je u posjetu Hrvatskoj, ali je i prvi put na turneji nakon dugo vremena. Nakon otkazane 2006 kojom je trebala promovirari album "Greatest" , otkazana je i turneja za "Sun" 2012. Tijekom snimanja "Sun-a" dijagnosticirana joj je autoimuna bolest koju je uspjela svladati, a prije dvije godine je postala majka. Glazba Cat Power je tkana od najfinijih niti kroz koje se provlači njezin mekani sneni baršunasti glas koji povezuje sve niti u nježni pokrov kojim se možemo pokriti. Čak i onda kad je ljutita,u borbi sa svojim demonima i kad je omotana u teže beatove uspijeva ostati nježna. I svi glazbenici koji su surađivali s njom i sudjelovali na njezinim albumima, dali su najsuptilnije od sebe i utkali u fino tkanje Cat Power.
Taj svoj pečat dala je i svakoj obradi koju je otpjevala na dva albuma obrada koja je snimila, a od kojih smo i u Tvornici imali prilike čuti od dijela "Satisfaction" i "Can I Get a Witness" Rolling Stonesa preko "Just like Heaven" The Curea. "What the world needs now is love" Burta Bacharacha, "Knocking on heaven's door" Boba Dylana. Ušetala je na polumračni stejdž okupan plavim svjetlom, s gitarom ušla u svoj glazbeni svijet i ogoljeno ga pružila otvorenog srca publici, a publika je oduševljeno prihvatila.
Ne mogu se oteti dojmu da je većina publike znala što može očekivati i kao da su bili pripremljeni na tu čudnost, a zauzvrat joj pružili otvoreni zagrljaj i podršku da odvozi lagano od početka do kraja.
Krenula je i pjesme su se prelijevale jedna u drugu bez pauze i stajanja kao neprekidni slap koji se nakon gitare nastavio na klaviru. Publika je glasnim pljeskom i uzvicima oduševljenja pozdravljala najpoznatije pjesme Bully, Metal Heart, The greatest, 3-6-9, Hate, Great Expectations… Iskrenim, ponešto zbunjenim setom kako je i sama prokomentirala pokušavajući namjestiti mikrofone ili ponovo započinjući pjesmu kojim nije zadovoljna prošetala kroz toplu večer, našalila se nekoliko puta na svoj račun, ali dala je sebe.
Na kraju balade, mislim da bi ipak u potpunosti zasjala uz pratnju benda i to u nekom sjedećem prostoru, možda malom Lisinskom i u tom slučaju bi koncert mogao podnijeti ovoliku minutažu. U ovoj formi je definitivno trajao predugo i na trenutke se doimalo da izvodi jednu beskonačnu pjesmu.

edi // 11/09/2016