Kad sam prijateljima i poznanicima rekao da idem u Sinj na festival pod imenom SARS, većina ih je pomislila da mi je glazbeni ukus propao misleći da idem na koncert istoimenog benda. Međutim, iza kratice ovog na kontinentu relativno nepoznatog festivala koji je doživio svoje 14. izdanje krije se ime Sinjski Amaterski Rock Susreti. S tim da više nisu striktno rock i nikako amaterski.

Porast festivala je ove godine donio i preseljenje s košarkaškog igrališta na mnogo veći prostor bivše vojarne gdje je bilo omogućeno i mjesto za kampiranje. Svega jedan šator i mizerna zainteresiranost za otvarajući bend Underdog nisu obećavali posjećenost dostojnu festivala. Doduše, radi se o bendu čija je specijalnost maratonsko tezgarenje po motorijadama. Dakle, mješavina hard rocka i heavy metala s podjednakim omjerom obrada i autorskih stvari koje stilski ne odudaraju puno od covera. Usviranost benda i sposobnost da izvuku najbolji mogući zvuk iz opreme je neupitna. Svaki svirač je majstor na svom instrumentu, iako bih ja posebno izdvojio lead vokala čiji glas mi je bilo ugodno slušati i kad mi se pjesme nisu sviđale. Međutim, generičnost benda također je neupitna, ali s obzirom na njihovo "poslanje" drugačije ne ni možemo očekivati. Ono što je uslijedilo možemo po svim faktorima proglasiti iznenađenjem festivala. Radi se o staroj, ali nažalost ne i pretjerano koncertno aktivnoj splitskoj punk/rock/ska atrakciji zvanoj Špurijus. U svojih gotovo sat vremena repertoara pokazali su ležernost, vedar duh i podosta pomaknuti, čak i pomalo interni smisao za humor. To je bilo dovoljno da se ljudstvo iako ne pretjerano brojno solidno raspleše, a u jednom trenutku se njih desetak našlo kako plešu ispred redarske ograde, a i mnogi su završili na bini singalongajući refren. Bad Copy je u usporedbi sa zimskim koncertom u Zagrebu na SARS-u priredio nešto slabiji nastup. Daleko od toga da su negdje krucijalno podbacili, ali osjetio se manjak energije što se nadam da nema veze s time što se Viklerova konstitucija u proteklih pet mjeseci prepolovila. Također, matrice nekih pjesama su prearanžirane do te mjere da se refreni uopće nisu pjevali, nego samo izderavali ili se pretjerivalo s dodavanjem BPM-ova u odnosu na original. Također, skoro bih se mogao zakleti da su sve pjesme iz Zagreba izveli u Sinjom istim redoslijedom. Unatoč tome, publika se vidno zabavljala i rekao bih da su došli na svoje. Let 3, kraljevi performansa i sprdnje na vlastiti račun su već toliko puta reciklirali sami sebe da više ne mogu biti zanimljivi ljudima koji su ih pogledali više od 4 puta. Iako se na njihovu sreću vjerojatno uvijek nađe netko tko sav taj cirkus nekontrolirane sprdnje vidi prvi put i ostane oduševljen.

Drugi dan festivala je najveću posjećenost zabilježio na Rundek Cargo Triju. Svirka mu je u prosjeku bila nešto glasnija od one prije dva tjedna na Taboru, ali se i dalje kosila sa žamorom publike, pa tako ne možemo svjedočiti o prikladnoj atmosferi, a nije ni bend djelovao nešto naročito motivirano za nastup.

Festival su zatvorili miljenici domaće publike, svima dobro znani M.O.R.T. koji su prihvaćeni i više nego euforično. Sinjani su toliko saživljeni s njihovom muzikom da publika izgleda kao da je pjesme stvarala skupa s bendom. Mnogi ljudi naprosto nisu ovaj nastup mogli provesti drugačije nego bivajući totalno izvan sebe. Nije se to nužno manifestiralo kroz šutku. Ona i nije bila tako velika, iako je bila intenzivna, ali ništa što nikada prije nije viđeno. Nego, izrazi lica publike su zračili nekim naročitim ponosom. Kao da im je svaki njihov nastup u Sinju koncert života.

Od ostalih festivalskih zbivanja valja izdvojiti vrlo euforične aftere na DJ setove kao i nezaboravna druženja uz gitaru na travi do jutarnjih sati. Sinj se i ovoga puta pokazao kao grad koji je svakom čovjeku naklonjen kao prijatelju. Pozdrav Stipi i Mirku, ali i svim ostalim ljudima koji nisu poput potonjih inzistirali da ih se spomene.

ognjen bašić // 25/07/2016

> vidi sve fotke // see all photos