Nisam očekivala ovoliku gužvu na koncertu. Ali kako je frendica dobro primjetila, spominjanje Mogwai u najavi može izazvati ovakvu pomamu. Jedva sam se progurala do mjesta s kojeg bar djelomično vidim bend. Lijevi gitarist mi je bio mitsko biće prvi dio koncerta. Čujem ga, znam da je tamo, ali nema ga na vidiku. Da su se svi oni ''isuse, kako su ovi japanci dosadni, pa ćemo sad glasno komentirati'' ljudi maknuli prema šanku, umjesto da nam svima kvare zabavu u prvim redovima, svima bi bilo ljepše. Mono baš ne vjeruju u komunikaciju s publikom. Bili su jako rezevirani, popeli se na pozornicu i počeli svirati. Bilo mi ih je jako lijepo za gledati. Savršeno su se uklapali u svoje prekrasne kilometarske post rock melodije. Dvojica gitrista, basistica i bunjar. Svatko je izgledao kao da je u svom vlastitom svemiru. S kosom preko lica, zadubljeni u svoj instrument, kao da nas uopće nisu doživljavali dok su gradili melodije od potpuno tihog početka prema prolomu buke koji bi zatim opet polako postajao sve tiši i tiši. Ako ne volite ovakvu muziku i opirete se svemu takvom, vjerujem da bi vam bilo beskrajno dosadno, ali ako se prepustite, bit će vam prekrasno. Zato mi se i sviđalo što MONO uopće nisu pričali s nama, i tu i tamo bi se naklonili nakon pjesme. Na neki perverzni način mi se sviđalo i njihovo uporno odbijanje izlaska na bis. Nakon 70-ak minuta svirke, i 5-6 odsviranih pjesama, MONO su se naprosto pobrali s pozornice, sjeli u separe pokraj i pravili se da ih nema. Basistica je čak odmah po završetku koncerta zgrabila svoju torbicu i pobjegla u nepoznatom smjeru. Ostatak benda se pravio da ne čuje pljesak i traženje bisa. Gitarist koji je sjedio okrenut publici je naložio da se pogasi oprema, pognuo glavu i nastavio pušiti. Neka. Iako sam htjela da još sviraju, ovako je ipak bilo bolje. Bis bi razbio atmosferu.

ana // 06/12/2006

> vidi sve fotke // see all photos