I ove godine Loki je uzeo slobodni vikend, pa iz Valhalle navratio malo do Zagreba ne bi li zakuhao žestoku muzičku spletku pomoću konvoja od čak 10 metal bendova raznolikih podžanrova. Krenimo redom da vidimo koliko je uspio u svom paklenskom naumu:

PRVI DAN (Booze Control, LIV, Cold-Snap, Frozen Forest, Inverted Pussyfix):

BOOZE CONTROL

Na ovaj bend sam stigao prekasno, ali dovoljno rano da utvrdim kako svojom discipliniranom izvedbom školskog heavy metala nisu privukli mnogo fanova. Jasno je da netko mora svirati prvi i poslužiti ljudima izvan i ispred kluba kao signalna baklja da je festival počeo. Ali ostaje pitanje zašto se ta bremenita dužnost morala prelomiti preko leđa ovih njemačkih entuzijasta koji su autom prevalili put od 1200km da bi svirali u Zagrebu. I nakon toga nisu otišli dalje na turneju nego natrag kući. Jasno je da pored toga bend nema ovdje fan-bazu kao neke domaće snage, ali mislim da je red inostranim gostima dati atraktivniji termin za svirku čak i ako po popularnosti ne spadaju u gornji dom metala.

LIV

Nakon oduže koncertne pauze uzrokovane krađom instrumenata iz garaže, basistovom ozljedom i uvježbavanjem s novim gitaristom, ovi thrash metal partijaneri ponovo su zaharali binom. Za razliku od većine drugih bendova iz ove branše, ovi ljubitelji Litre I Vode su na stejdžu vrlo otvoreni u pokazivanju bećarskih emocija. Zaboravite bildanje mišića za mrštenje face, kod LIV-ovaca ćete vidjeti samo benganje i osmijeh, pogotovo na licu uvijek zajebantski raspoloženog i ležernog frontmena Lea, koji je za potrebe ovog koncerta vadio i mitraljez rešetajući publiku i članove grupe kišom ćoraka.

Unatoč podosta pankerskom duhu vladanja binom (sličnom kao u alko-pank projektu trećine članova LIV-a zvanom Mrtvi Petak), njihova disciplina preciznog sviranja ni u jednom trenutku ne popušta. U publici pod stroboskopskim blinkanjem binskih reflektora već se stvara pravi mali party pit: blješte svjetleće naočale, uletava se u pogo, a crowdsurfere ekipa dugo nosa naokolo bez obzira na težinu žive vage i kožno-metalne odjeće. Može li se poželjeti bolja atmosfera? LIV se definitivno bekao u svakom smislu.

COLD-SNAP

Za razliku od headlinerskog koncerta gdje su ovi varaždinski nu-metalci zimus prošle godine skoro napunili Vintage i dobrano razbuktali strasti publike, ovdje im je podrška bila slabija i brojčano i po intenzitetu. Ali čak iznenađujuće intenzivna s obzirom koliko ljubitelji hevijane, thrasha, blacka ili grajnduštine (okupljeni na Valhalli (i) radi ostalih bendova) povijesno nisu skloni nu-metalu niti bilo čemu što u opisu sadrži tu vragohulnu riječ groove. Izgleda da je nu-metal nakon 20 godina već postao old school, pa više nisu toliko aktualne rasprave da li to je metal ili nije.

Uglavnom, cure su vrištale, nekolicina je skakutala i vidjelo se da ipak ima dosta ljudi koji su djelovali kao da su došli baš radi Cold-Snapa. Ovaj put se bend nije toliko potrudio urediti binu kao u Vintageu, ali to je normalno pošto na Valhalli nema headlinera. Meni čak više odgovara ta skromnija varijanta stage setupa, jer onda očekujem da naglasak bude na muzici. A kad se bina nakinđuri svakojakim instalacijama očekujem multimedijalni spektakl, a dobijem "samo" dobru svirku.

O muzici Cold Snapa sam već dovoljno rekao u izvještaju iz Vintagea i od tada je sve ostalo na istoj razini kvalitete, energičnosti, ali i generičnosti. Čak su i Janove hlače s hiljadu prišivaka na bendove ostale iste.

FROZEN FOREST

Ovi dečki praše staroškolski minimalističko-ambijentalni black metal u tempu koji varira od blastbeatova do valjanja po sporim mantrama. Naravno, uz to nam donose tradicionalni blekerski folklor: spajkove, corpse paint i oltar s lubanjom i crnim svijećama. Na oltaru je bila i jedna crvena svijeća nalik dinamitu sporogorećeg fitilja koji je izgledao kao da će na kraju koncerta eksplodirati i postali cijelu Močvaru u vražju mater. Srećom, nikakav destruktivan scenarij se nije odigrao. Čak se nije ni puno divljalo po podiju što je članove benda malo razočaralo. Ipak, za vrijeme Frozen Foresta koji muzikom priziva šumsko-planinske pejzaže okovane ledom i zavijene snježnom mećavom gdje se odigrava nekakva Blair-witch horror drama, atmosfera na podiju je više odgovarala romantičnoj idili. Za vrijeme ove svirke u publici je palo nekoliko kolektivnih zagrljaja i odigralo se najviše scena javnog ljubovanja na cijeloj Valhalli. Da izvineš, to je bilo jako slatko. Pa neka mi netko sada kaže da je black metal satanistički soundtrack za pothranjivanje nadrkanosti, mizantropije, depresije i mržnje. Meni lično na živom nastupu dobar black metal (a FF po svim muzičkim gabaritima možemo staviti u tu kategoriju) služi kao zvučna kupka za čišćenje od tih sranja. To je vrsta terapije u kojoj mi smeta kada između pjesama čujem od frontmana išta više od naslova iduće pjesme čim mirnijim glasom. Ne treba mi ni hvala. Hvala vama. Metal (a pogotovo black) najviše pati od sindroma usiljenih najava pjesama i nevjerojatno je koliko to može raspizditi čovjeka i pokvariti ukupni dojam benda. Na sreću, frontman FF-a nije bacao u stankama isprazne sotonističke parole niti se nešto prenemagao u prazno vrištećim glasom. Jedino je prije kraja nastupa uz nekakve "hejl sejtan!" povike pozvao ljude na otkrštenje i mazao ih umjetnom krvlju po čelima što je podosta ljudi iz zajebancije prihvatilo. A nekako sam siguran da iza toga i nema neke dublje poruke osim: "to je fora, jer su to tako radili i naši stari norveški uzori".

INVERTED PUSSYFIX

Kao zatvarači prvog dana poslužili su Splićani vrlo čednog i dražesnog imena. Frajeri peru grajnduštinu, ali ne onu krastersku u maniri bendova iz Attacka i Klaonice, nego zvukovno artikuliranu i tehnički ispeglanu, iako u osnovi podosta rudimentarnu. Centralna ličnost benda je vokal. S ogromnom škembom i u šarenim superhero tajicama izgleda kao neki anti-junak kojeg je pijani čarobnjak zabunom oživio sa stranica porno stripa i poslao u svijet da ga spasi od nejebice. Ali kako mu supermoći u stvarnosti ne rade kao u stripu, našao je utjehu u porno grind bendu.

Tekstovi im zapravo mogu biti o bilo čemu kada se kao i obično kurca ne razumiju. Ali po arsenalu i intonaciji vokalnih glasanja koji osim growla i vriske donose i neka suluda killer-clownovska mumljanja lako je pogoditi da nam bend ništa ozbiljno nema za poručiti. A to je odlično, jer osim brutalnih zvukova obećava tešku veselicu. Pored toga, lik je između pjesama pričao toliko teške nebuloze da se ne mogu sjetiti niti jedne njegove izjave. Jedino što se sjećam da sam se pukao smijati nakon svake, iako ne znam zašto. Nije bio podsmjeh. Dodatnu dozu groteske ovom šaljivom grindcore četvercu pružala je situacija gdje je podij bio toliko sklizak od prolivenog pića da bi svaki pokušaj iniciranja jačeg poga završio instantnim sljubljivanjem guzice s podom. Unatoč tome, ljudi su se vidno zabavljali iako ih je bilo kudikamo manje nego na prethodna dva benda. A čini se da je i Splićanima bio gušt grajndati s nama, jer su ostali na bini duže od ostalih bendova, iako s daleko najkraćim pjesmama.

DRUGI DAN (Mortal Strike, Tulsadoom, Flesh, Narednik Lobanja & Vod Smrti, Usud):

Prije opisa samih bendova valja istaknuti neobično ingeniozni kuriozitet. Naime, u dvorištu Močvare bio je instaliran punkt za garderobu koja se nije plaćala fiksno nego dobrovoljnom donacijom. Na pultu su stajale dvije tegle za priloge: jedna za death metal, druga za black metal. Tako su ostavljači jakni i kaputa imali prilike kovanicama glasovati za to koji metal će pobijediti. A kako su tegle staklene, izbori su protekli transparentno. Službeni rezultati izbora su:
Znači, deteri se skuplje (raz)odijevaju od blekera i imaju više para.

MORTAL STRIKE

Pred nekih 20 mirnostojećih ljudi ovi Austrijanci otvorili su drugi dan festivala. Oslanjanju se na klasičnu njemačku thrash metal školu, a osim što su usvirani, izvještačeni su i u ostalim aspektima stage presencea. Od toga da svi imaju traper lajbeke obložene prišivcima do scenskog nastupa koji uključuje izmjene pozicija na bini i sinkronizirane pokrete koji su dio uvježbane koreografije. Sve to djeluje zabavno iako na trenutke graniči s karikaturalnim pristupom, pa se čovjek zapita misle li to ozbiljno ili nas podjebavaju. Opet čudi što su inostrance stavili da otvore festival, ali tko zna, možda su oni sami htjeli svirati prvi tako da poslije mogu piti i zajebavati se.

TULSADOOM

I zaista, čim je Mortal Strike završio nastup, njihovi članovi su ubrzo s pivama zauzeli prve redove na podiju ne bi li podržali svoje zemljake Tulsadoom skupa sa 60 ljudi koliko ih pristiglo u dvoranu. Za razliku od svojih kolega, kod ovih momaka je karikaturalnost preočita. Osim što sviraju barbarski thrash metal o tome kako žive za bitke, alkohol i jebanje, tako se i oblače izgledajući kao spodobe ispale iz neke parodije na Game of Thrones. Imaju nevjerojatno bogat arsenal faca, pokreta i svih ostalih elemenata scenske ekspresije i pritom su bolesno ufurani u fantasy role fazon kao da to ozbiljno misle. Highlightovi su im definitivno šlampavo odsvirane guitar hero solaže u stilu: "vidi me kak' super prašim, ali živo me zaboli 'oću li fulati tonove!". Iskreno se nadam da nas trollaju na najjače, jer će mi u protivnom biti žao što sam ismijavao njihovu shizofreniju.

FLESH

Izgleda da ovaj heavy metal trio i nije tako nepoznat među domaćim metalcima, jer je brojka ljudi na njihovom nastupu skočila na nekih 120, a bogami se i razina aktivnosti zahuktala. Osim pozavidne tehnički isporučene svirke i ovi momci su nam pokazali da mogu binu jesti za doručak uvjerljivo igrajući svoje pomaknute uloge metalnih ratnika na tankoj i propusnoj granici između ozbiljnosti i šale. Gitarist je s bolesno podmuklim facama nalikovao na mlađeg brata križanca Mad Butchera i Psycho Dad-a, a basist/vokal na metalsku varijantu fatalnog latino lovera. Sve vam je jasno. I zagrebačka hevijana svog konja za trku ima.

NAREDNIK LOBANJA & VOD SMRTI

Sve popularniji speed/thrash razarač ponovo je pristao na dokove Močvare. Što zbog srpskog naziva, što zbog stila i tematike, teško mogu pobjeći od usporedbe s metalnim dijelom repertoara grupe Piknik. Ali, za razliku od dotičnih novosađana koji kao working class heroji u plavim kombinezonima vode muzičke bitke na sindikalnom nivou, Kostur Ratnik, Göri, Stid i Progonitelj su naoružani do zuba spremni i za nuklearni rat. Ne samo da su spremni, nego je vršenje genocida nad čovječanstvom jedino što ovi vjesnici apokalipse danas znaju i žele raditi. Njihova poruka vrlo je jezgrovita. Iako je isporučena na Hrvatskom, razumljiva je na svim svjetskim jezicima: svako od vas bijednih smrtnika bit će masovno uništen i to odmah, sada, bez sekunde odgode.

Narednik Lobanja i Vod Smrti nemaju predrasuda. Oni jednako žele smrt pripadnicima svih rasa, nacija, vjeroispovijesti i seksualnih opredjeljenja bez obzira na spol, starost, izgled i stupanj inteligencije. A mi smo tu da im se predamo. Štoviše, ima nam biti epohalna čast što ćemo tako iskvareni i zli bivati usmrćenim od njihove ruke i buke. I zaista, publika se bez pružanja otpora predala na nemilost ovoj killing spree mašini da ih skoro sat vremena strojnicama rešeta sa svih strana i još ih potom zasipa napalmom, kazetnim bombama i nuklearnim noževima ne bi se potpuno uvjerila da smo zaista svi do jednoga sravljeni sa zemljom tako da nam ni Grobokop ne može pronaći kosti. Dok je još mogla gledati, ugodno popunjena dvorana je nakon Lobanje i njegovog voda zaista vidjela sve zvijezde. Svih četiriju. Jer NLiVS su definitivno bili zvijezde večeri. A i festivala.

USUD

Nakon Lobanjinog masakra dvorana se ispraznila kao da su posmrtne ostatke solidno popunjene dvorane pobacali niz Savu. I na toj pustoši se okupilo 60-ak ljudi ne bi li prisustvovali Usudu i njihovom death-metalnom rekvijemu dušama iz prethodne tragedije. I publika je bilo vidno mirnija baš kao da se ovaj scenarij zaista nije odigrao samo u mašti. A zvuk je bio neusporedivo čišći, pogotovo bubanj s kojeg se jasno čuo svaki udarac. Bit će da je u međuvremenu pala i izmjena ton-majstora. A i sjećanje mi govori da je Usudov bubnjar profesionalni tonac.

Kako god da bilo, Usud je (ne)čuven po tome što koncerte održava svake prijestupne iako im postojanje datira od "davne" 1999. Ali njihov death metal s jakim uplivom Immolationa i Morbid Angela uz dodatak tekstova na domaćem jeziku uvijek iznova uspijeva zvučati prokleto dobro. Toliko dobro da se čini kako bi zasjeli na sam tron domaćeg death metala da nemaju taj prokleti problem s diskontinuitetom scenske egzistencije. Velika šteta, jer ovako dopuštaju manje kvalitetnim deatherima da budu glavni samo zato što se često i redovito ukazuju pred domaćom publikom.

***

Pojedinačni koncerti domaćih metal bendova u Zagrebu vrlo su rijetki i ne uspijevaju dovući velik broj ljudi unatoč prihvatljivoj cijeni ulaznica. Jedan od razloga je što su metalci vrlo izbirljiva publika osjetljiva na razlike između hevijane, thrasha, deatha, blacka, grajnduštine, nu-a i drugih potpravaca. Zato su često razlozi nedolaska svedeni na "krucijalne" banalnosti tipa: "nema hevijane...samo thrash", "nema blacka...samo death" i druge kombinacije za metalce nepremostivih match up-ova. Drugo, rijetko koji domaći bend ima snagu da u headlinerskom svojstvu dovede kapacitet kluba do solidne popunjenosti ili rasprodaje. Zato je maratonski festival poput Valhalle rijetka prilika da se domaće metal snage čim većeg broja podžanrova skupe na jednom mjestu, dobiju istu satnicu i tako ipak izvuku metalce iz svojih brloga i pećina. Izgleda da princip "za svakoga ponešto na istom mjestu pod jednakim uvjetima" ipak donekle pali. Što drugo na kraju reći nego hvala Valhalla. Vidimo se iduće godine.

ognjen bašić // 16/05/2016