Eto ga, i to je iza nas. I moram odmah priznati da mi je bilo okej. Navodno da organizatori i nisu nešto naročito zadovoljni, ali puna dvorana (hm, maaaksimalno 3 tisuće) i to zadovoljnih&raspjevanih ljudi mora biti pun pogodak. Oš za političare, oš za sponzore, oš za nas koji smo napokon mogli pogledati pristojan koncert nedaleko mjesta boravišta. Da ne duljim, evo nekim redom je to bilo ovako: prvo moje zapažanje bio je broj ljudi koji su na koncert došli iz ne-glazbenih uvjerenja, naime, razne skupine udruga su iskoristile pompu i mudro promovirale svoju priču uz junaka ove priče. Na tribinama je bila hrpa njihovih letaka, barem na ovoj gdje smo mi bili, i bilo je, hm, malo neobično, barem meni. Kao predgrupa zabavu su započeli Dragonfly, projekat iza kojeg se potpisuje i Nikša Bratoš, a to vam konkretno u ovom slučaju znači neki dosadni komercijalni rock, sa ženskim vokalom koji pada na koljena i stalno zabacuje kosu. Imaju 3(!!!) gitare, koje nemaju nikakvog audio-smisla, pa kad im se pridruži i Dado Hoću Život Topić, pa zasviraju o onom crnom stolu na tri noge, hm, nema nekog izbora riječi sad baš a da se ne bude ciničan.

Tako da neću više o njima, zaista jako brzo su zamijenili opremu i za tili čas izašli su momci u crnom, od kojih je onaj stasom najniži nekako i najpoznatiji - miljenik domaćica&djevojčica, miljenik svih radijskih glazbenih urednika koji u trenutku zanosa puste I like Chopin, poznati prijatelj mnogih koji svoju životnu filozofiju temelje na Drukčijoj Prehrani, a k tome još i komercijalno uspješan autor niza balada, i čovjek čiji album je po mom sudu jedno od remek djela pop rock muzike tog nesretnog glazbenog perioda: Osamdesetih. Bryan Adams. Praćen šašavim solo-gitaristom, koji već godinama uveseljava i trčkara unaokolo zabacujući gitaru, mirnim basistom i vrlo pouzdanim bubnjarem i klavijaturistom, Bryan je preuzeo konce i započeli su redanjem hitova koji su SVI bili barem troznamenkasti broj puta u svim eterima ovih krajeva. I naravno da i publika horski prati svaku predviđenu pauzu i oduševljeno klima glavom. Ja sam te večeri skontao da je zapravo moja fascinacija tim albumom bila u osnovnoj školi, i da su sve Adamsove pjesme vrlo kvalitetno odrađene za baš taj uzrast, maksimalno do drugog srednje. Promukao glas, mjera za stadionski učinak i ne-naročito-iskreni tekstovi idealni su za trajanje karijere gotovo 30 godina. Da ne bi mislili da sam požalio, vrlo dobar razglas i odlična atmosfera u Zrinjevcu, plus dva naježivanja za vrijeme Run To You i jedna razmjena nježnosti sa (istina, ne naročito naježenom) ženom za vrijeme akustičnog bisa, plus zabavan koncert i potencijalna mogućnost nekog sličnog uskoro, dovoljno su dobri razlozi da mi ovaj koncert ostane u ugodnom sjećanju. Pričat ću unucima da smo baka i ja bili na tom koncertu. Uglavnom, koncept koncerta je bio predvidljiv: od Summer of '69, Heaven i Cuts like knife preko soundtrack uspješnica, pa odličnog štosa kad je iz publike izabrao curu koje je, gle, iz Dubrovnika, i ima sve ploče i gramofone od Bryana, dobro govori engleski pa su fino otpjevali When you're gone uz opipljivo oduševljenje simpatične studentice koja je prevalila velik put i sad će uvijek biti ona-što-je-pjevala-sa-brajanom. I neka, baš je bilo super. Pa su odradili 2 pjesme na bis, pa je onda bend otišao i dobrodržeći Bryan je sa XXL-gitarom stao i otpjevao neke od najintimnijih, uz pomoć publike i jedva se iščupao, nakon par pokušaja.

Sve skupa je trajalo 2 sata, vrlo pošteno odrađeno i jako mi je drago da se ovakav koncert dogodio u Osijeku, i zaista bih volio da se decentralizacija nastavi i na ovim frontovima. Život u Slavoniji bio bi puno ljepši uz kvartalna iznenađenja ovog formata i nadam se da je i političarima u nadolazećoj izbornoj godini sada još jasnije. A mogu mislit kako je nevjerojatnim radijskim glazbenim urednicima sad kristalno&argumentirano jasno kakvu muziku treba puštat u trenucima ushita. Valjda ćemo za 5-6 godina dočekat i devedesete u našim eterima.

tonisaric // 04/12/2006