Tja. Mislim da već polako počinjem imati traume od reuniona omiljenih mi bendova koje gledam u klubu Boogaloo. Ovaj put su me u pojam ubili Mizar, točnije Goran Tanevski, kojeg čekam da vidim još od osnovne škole kad sam ga prvi put čula. Prvo sam se svjetski nanervirala na povratničkom koncertu u Aquriusu. Nakon tog debakla su mi bile jasnije one priče da su ljudi nakon koncerta Mizara u Pauku, prije ne znam ni ja koliko godina, bili toliko razočarani što nije došao Goran Tanevski, nego tam neka ženska, da su išli van plakat od muke. E, pa nakon debakla broj 2 sam ja skoro išla van plakat jer se JE pojavio Goran Tanevski i tako me razočarao da nisam mogla vjerovati. Dobro, možda sam se ja tijekom svih ovih godina naslušala bajki o Tanevskom, bijelim haljama i scenskom nastupu. Ali ovo je stvarno bilo previše. Na pozornicu se popeo neki opasno pijani čovjek, obučen bezveze, koji je jedva držao ritam s bendom. Pjevanje katastrofa. Skakao je po pozornici ko mahnit, urlikao publici u facu, padao po podu... Mislila sam da haluciniram. Zvučalo je preloše. Kakav vokal od par oktava. To je bilo pijano kreštanje i dahtanje izvan svakog ritma. Stajala sam u prvom redu skamenjena od užasa. A onda je počela ''Stoj''. Da budem patetična do kraja, Tanevski je mogao uzet nož i zabit mi ga u srce i poštediti me svog kreveljenja i uništavanja nečeg tako prekrasnog kao što je ta pjesma. Preužasno. Pjevanje - nula bodova; ritam - nula bodova; cijelo vrijeme se pijano cerekao kao da pjeva neku poskočicu, a ne ''Stoj''. Onda je počeo blesavo skakutati po pozornici, pa se sapleo i zveknuo na pod i tamo se ostao malo kotrljati... Ma mislim, užas za oči i uši. Nakon toga sam odustala, maknula se iz prvog reda i otišla se družiti s ostalim razočaranim ljudima. Kad su do mene doprli zvukovi pijanog Tanevskog kako pjeva ove novije stvari (koje mi nisu baš nešto), oblio me hladni znoj. O kasapljenju starih neću dalje. Treba spomenuti da su iz Mizara otišli svi članovi osim Gorazda Čapovskog, i sad nanovo pristiglog Gorana Tanevskog. Poradi toga su Mizar izgledali nešto kao Sisters Of Mercy koje smo gledali u Klaonici. Na svu sreću, Mizar su bili jedino razočaranje te večeri. Ostatak Halloween festivala je bio super. Kako je vani bio electro party u punom jeku, malo smo pretrčavali unutra-van (više van nego unutra) pa nismo doživjeli Phantasmagoriju u punom izdanju. Ono što smo čuli i vidjeli je bilo O.K. Mora se reći da su se popravili s godinama. A i bubnjar uvijek dobro dođe.

Ne znam koja je bila poanta onog nekog kabarea, ili kako je to već bilo najavljeno. Neke 4 cure plešu na pozornici, ne baš usklađeno. Što je to trebalo biti? Nema veze. Uvijek ste mogli izaći van iz glavne dvorane i dobro se naskakati na odličnom electro flooru na kojem su muziku puštali slovenac Urbanus i finac Krys Kilven iz Killing Joke. Žao mi je što mi je promaknuo set Alena iz Siska. On zna puštati krasnu muziku. U velikoj dvorani nakon koncerta mogli ste zaplesati na uobičajene Twilight Party hitove by Tomi Phantasma. Uglavnom, za svakoga po nešto.

Svaka čast organizatorima koji su si dali truda da prigodno ukrase prostor, dovedu strane DJ-je i prošire se iz Jabuke gdje smo do sada redovito pohodili Halloween partyje. Ali svaka čast i ljudima od kojih su si dali truda da se umaskiraju. Bilo je nevjesti (crnih i bijelih), vještica, muškaraca u halterima, vila, kože, lateksa i korzeta svih boja, materijala i dizajna. Prekrasno!

ana // 07/11/2006