Da sam znao da će amsterdamski My Baby prošle nedjelje u Tvornici prirediti ono što jesu, vrlo se vjerojatno u ovom tjednu ni za što ne bih akreditirao. Jednostavno, ono je bilo toliko savršeno da bi bilo koji drugi bend koji se u danima nakon njih pogleda nužno bio žrtva nerealnih očekivanja i neumjesnih usporedbi. Takva je sudbina snašla K-X-P iz Helsinkija, koji su samo dan kasnije (u ponedjeljak, dakle) pokušali ponuditi svoju viziju mračne i eksperimentalne elektronike u istom tom prostoru malog pogona Tvornice Kulture. Koji je, uzgred budi rečeno, bio poprilično prazan - kako ljudima tako i emocijom i energijom. Ništa čudno, kad smo sve to isisali do kraja onim voodoo obredom dan prije. K-X-P je čudan, nekonvencionalan bend. Sastavljen je od trojice likova koje da ih vidite na ulici u koncertnim outfitima, vjerojatno biste zvali miliciju. Od glava do peta su u crnom, a bubnjari furaju divovske kapuljače koje im idu preko cijele glave tako da izgledaju kao neka sablasna sotonistička Ku Klux Klan pod-sekta. I da, dobro ste pročitali - imaju dvojicu bubnjara. Koji sviraju na prilično minimalističkim setovima, ali to i ide ruku pod ruku s njihovom glazbom koja je u svojoj osnovi također vrlo jednostavih temelja. Kad već spominjem temelje, oni se u mojim očima nalaze u pulsirajućim repetitivnim mračnim elektronskim ritmovima za koje je zadužen Timo Kaukolampi ,koji je uz to i pjevao i gitaru i synth svirao. Pod "pjevao" mislim "vikao", a gitara mu je bila jedna od onih malih stvarčica kakve sam zadnji put vidio na koncertu Zeni Geva, izgleda kao igračka. Unatoč tome, s njima se nije za igrati. Njihov je cilj bio uskomešati nam utrobu, izazvati osjećaje nelagode, straha i anksioznosti. A vjerojatno su nas htjeli malo i rasplesati, ali to im definitivno nije uspjelo. A ako mene pitate, nije im za rukom pošlo ni ovo prvo . Gotovo nitko od pedeset (točno toliko, brojao sam) uzvanika ničime nije pokazivao da je naročito oduševljen onime što nam pružaju, izrazi lica su bili nezainteresirani a tek je tu i tamo kakav kurtoazni pljesak parao tišinu među pjesama. Glazbu ovog benda nije najlakše opisati, budući da unutar tih svojih minimalističkih načela ipak uspijevaju ukomponirati podosta raznih strujanja i utjecaja. Ono što prvo pada na pamet je krautrock, upravo zbog toga što su ritmički obrasci unutar pjesme vrlo izražajni i gotovo pa nepromjenjivi, što onda otvara prostor frontmenu za improvizacije i eksperimentiranja. Ipak, daleko je ovo od klasičnog retro krautrocka, prebrzo je i predivlje. Ima tu i black metala, noisea, dronea, povremeno i disca. Sve obavijeno tim nekim poganskim štihom (jer ne bi Finci bili Finci...). Takav eklektičan miks se očito ispostavio prevelikim zalogajem za šačicu purgera te večeri, nismo ih zagotivili. Pomalo sam, moram priznati, ostao iznenađen vrlo slabom posjećenošću, pogotovo što je koncert bio solidno promoviran, Tvornica više-manje uvijek bude pristojno popunjena, a nije na odmet ni činjenica da je bend hvaljen na Pitchforku i još ponekim opinion-maker stranicama. Da, ovo je taman onaj tip benda za kojeg hipsteri i kužeri vole lagati da slušaju kako bi ispalo da su iznimno širokih horizonata i muzički osviješteni. Ova teorija nije ni približno dokazana, samo mi smrdi na to. Dobro, 'ajmo sad bit do kraja iskreni - u praksi ova ekipa tog ponedjeljka i nije zaslužila više nego što su dobili. Uzimam si za pravo ustvrditi kako su bili prerepetitivni, premonotoni, prehladni. Dosadni, ako baš hoćete. Svirali su manje od sat vremena, ali nitko nije htio više - eto vam dokaza za gore iznesenu tezu. Čim su oni sišli sa stejdža, svi su se iste sekunde otputili kućama u tišini i držeći se sjene. Nemam baš običaj pisati ovako kratke izvještaje, ali ovaj ću put napraviti iznimku. Previše isprazna, nebitna i lako zaboravljiva je bila ta večer u Tvornici da bi na nju valjalo trošiti više riječi.

ujak stanley // 05/12/2015