Prije negdje četiri godina dječaci s portala Kultivator u jednoj od uspješnijih sezona zagrebačke klupske scene na tviteru su objavili da će se i oni uključiti u nju najavivši dovođenje tada vrućeg Ariela Pinka. I iako je to sve bila zajebancija na koju smo nasjeli samo mi željni aktualnih izvođača, ugodno sam se iznenadio kad je polovicom ove godine najavljen Ariel Pink kao jedan od izvođača Superuhe Laube, a u čije je dovođenje uključen i Kultni Kultivator, koncertno-promotorska frakcija nedavno ugaslog portala. Svaka čast momcima, ipak su održali riječ.

"It's not illegal to be an asshole.", samo je jedna od izjava Ariela Pinka kojima zabavlja tabloide od kad je postao dovoljno zvučno ime da bi se netko uopće osvrtao na njegove izjave. Ariel Marcus Rosenberg s Beverly Hillsa dokoturao se po drugi puta do Zagreba. Iako je ovaj puta stigao kao svjetski poznatija faca, odaziv na njegov nastup i nije baš bio srazmjeran tome. No nekako je prikladno ispalo da upravo Ariel Pink zatvori ovaj kratki ciklus glazbenih događanja u Laubi. Započelo je sumanuto nahajpanim Joseom Gonzalezom, za kojeg unatoč kvaliteti nije jasno što je točno potaknulo te sve ljude da ga posjete i unište doživljaj onima koji su znali što su došli slušati. Nastavilo se također krcatim, ali sponzoriranim nastupom ocvale zvijezde iz osamdesetih Marca Almonda, na koji su se i tako svi došli mukte zabavljati reminiscirajući mladost. Nakon toga Mercury Rev, koji uvijek osvajaju živom svirkom, čak i kad nemaju toliko kvalitetan album. I na kraju kao neki amalgam sva ova tri eventa koji stvari postavlja u pravilne okvire stigao je Ariel Pink, samoprozvani asshole i čudak koji radi kolaže retrozvučećih melodija trudeći se pri tome što više biti ridikulozan i sarkastičan. Čovjek čija su zadnja tri albuma uzdizana i hvaljena i nesumnjivo trenutno najveće recentno ime koje širi krug publike, morao se zadovoljiti najmanje posjećenim nastupom, ali svedenim u najsimpatičnije okruženje i kao pozitivna najava kud bi se to moglo dalje kretati. Odmah po dolasku do Laube primijetilo se drugačije ozračje u odnosu na tri prethodna koncertna eventa na ovom od nedavno aktualiziranom koncertnom prostoru. Mjesta za parkiranje bilo je ko u priči, a ulaz je bio s prave (parkirališne) strane. Ušavši unutra po prvi puta moglo se doživjeti Laubu kao klub. Velika hala ciglenih zidova prepolovljena je zastorom i stejdžem. Ariel Pink i članovi benda su se šetali po tom prostoru, fotkali s fanovima ili stajali za merch štandom čavrljajući s rijetkim kupcima i potpisujući kupljeno. Baš jedna zdrava klupska atmosfera u kojoj poželiš biti i ostati. Čak se i na wc išlo unutar Laube, a ne kao do sada u kemijski pored zgrade. Naravno, ovo stvaranje "kluba po mjeri" značilo je samo prilagodbu manjoj posjećenosti nego na prijašnjim eventima. Hajp je iz nekog razloga izostao (bit će se ispuhalo kao i sve novelty stvari), a nova hvaljena glazba zanima mali broj ljudi (što se moglo posebno primijetiti na nedavnom nastupu prošlogodišnjih dobitnika Mercury nagrade Young fathers u Teatru &TD kad nisu skupili ni dvjestotinjak ljudi). Tako da su na Ariela došli ljudi koje stvarno zanima to što pohode, njih 300-400.

U večer su nas uvele domaće snage - dva solo izvođača underground elektroničkog predznaka, iako dosta različita u svom pristupu. Prvo je nastupio Goran Lautar, legenda zagrebačke garažne scene i dobro poznat čitateljima terapije, koji se nakon niza bendova (Babies, Modern Delusion, Dykemann Family, The Babies, Welcomin' Committee In Flames, da nabrojim samo neke) odlučio okušati i u solo vodama pod imenom Neon Lies. Njegov pristup elektronici sličan je ostatku njegovog garažnog glazbenog djelovanja i nastup unatoč imenu, nikako ne bih mogao zamisliti pod neonskim osvjetljenjem, jer ta lo-fi post-punk synth-elektronika više odgovara malim mračnim klubovima što bazde po prolivenoj pivi i tjelesnim izlučevinama. Lautar pušta podloge i zatim nervozno preskače stvari na pretrpanom stejdžu, penje se do bubnjeva i u stilu Nicka Cavea iz Brithday party ere uz ubojite baseve reži i vrišti svoje tekstove na malobrojnu publiku. Spontan ili razrađen, ali svakako atraktivan nastup izvođača koji razumije kretanje po stejdžu i mimiku vođe benda. Beskompromisno i žestoko, da bi zadnja stvar prekrasan komad pop punka koji taman priprema teren za sljedećeg izvođača.

Kimekai, solo projekt Marka Vukovića iz Đakova, nakon opasnog nastupa Neon Lies nudi nam nešto drugačije - melankolični ugođaj ranih new wave bendova i mračnjaštva Joy Divison u više pop izdanju s utjecajima The XX. Iako u prvom dijelu nastupa pospano jednoličan, kad je uz synth uzeo i gitaru u ruke dobio je novu širinu zvuka i prozračnost melodija, te zaokupio uši i potaknuo na gibanje.

Nije trebalo dugo čekati da na stejdž izađe nelijepa bagra koju su činili frontmen Ariel Pibnk sa svojih metar i žilet, u šljokičavoj majci, i nalik križancu Ozzya Osbournea i Kurta Cobainea, te jednako živopisan ostatak njegovog "crtić-benda" , kojima poseban začin daje bubnjar John Bolles u bikiniju i s kaubojskim šeširom. Zborno zajedničko pjevanje balade "Picture me gone" Ariela Pinka i publike otvorilo je dvosatni set u kojem su se kroz loše ozvučenje probijali začudni usponi i padovi u atmosferi, ali i konzistentnosti set liste. Uz melodičnije i koherentnije stvari sa zadnja tri albuma, Ariel Pink zadržava underground subverzivnost ubacujući u setlistu jednakoj mjeri i svoje starije i slušateljski zahtjevnije art pop uratke s ranijih albuma, čime tijekom večeri u više navrata u značajnoj mjeri mijenja ugođaj i atmosferu prema neugodi. Dodajmo tome neobično hladno držanje samog Ariela (možda kao posljedica nerazumljivog razglasa) i imamo ne baš uspješnu komunikaciju na relaciji bend-publika. Tako se na momente činilo da se svi vesele, skaču i pjevaju neku od novijih stvari, da bi uslijedio hladan tuš kad se Ariel pretvara u pijanu protuhu (ili su to oni Panovi koje je povješao na stalak od mikrofona i iz kojih stalno naginje) koja priča sa sobom i dobacuje publici. U jednom je trenutku prokomentirao kako je ovo tužan dan za Zagreb s obzirom na mali broj ljudi koji se pojavio na koncertu. Izjava za zamjeriti kad bi došla od strane bilo kojeg izvođača, no kod Ariela nisi ziher misli li ozbiljno ili samo igra ulogu provocirajuće rock ikone kakvu si je složio. Kako je zvuk ostao glavna boljka Laube, a uz to je još i tonac radio promašen posao, preglasan i mutan miks učinio je da se, uz vokal koji se nije dovoljno razaznavao, svo zvukovlje sedmeročlanog benda stopi jedno u drugo uskraćujući velik dio glazbene slojevitosti studijskog izvornika. No ono što unatoč lošem zvuku osvaja u cijelom nastupu je usviranost i sigurnost kojom bend izvodi repertoar u kojem se toliko toga događa da je teško sve pratiti, a u centru svega tome gledate smiješnog lika koji kao da je na karaoke večeri u lokalnom baru, facijalnom ekspresijom se uživljavajući i previše u svaki otpjevani stih. "White Freckles" koju su odsvirali odmah u nastavku na "Picture me gone" posebno se činila zahtjevnom u svom stalnom mijenjanju ritma i karaktera. No bend ju je uspio u ludom ritmu održati u sinkronicitetu i na okupu, ponajviše zahvaljujući bubnjaru Bollesu, koji, iako ima totalno smiješan i naizgled ukočen stil sviranja, drži ritam ko vurica i palice kao da su mu zalijepljene za ruke. New wave synthovi u "Lipstick" rasplesuju publiku, a nakon nje ulazimo u repetitivno područje cut, copy and paste artističkog preslagivanja predugih starijih skladbi, koje završava kolažem zvanim Dinosaur carebears kojeg čine (politički prigodno) izbjeglički zvuci sirijskog vjenčanja, glazba iz crtića (za koje se Ariel i klavijaturist natjeravaju po stejdžu u slapstick stilu) i reggae melodija. Kaos prekida kalifornijski sunčan i melodičan highlight večeri "Bright Lit Blue Skies" koji izaziva sveopći ushit uslijed zbornog pjevanja cijelog benda u najboljoj Beach Boys maniri. A i publika je jednako pratila. Ta i slijedećih par pjesama opet podsjećaju, prije nego se opet pažnja rasprši u bučnoj art pop kakofoniji, da Ariel ima genijalnih i melodičnih stvari u svom opravdano hvaljenom glazbenom opusu. Iako to stalno mješanje glazbenih retro stilova možda zvuči stilski neozbiljno i naporno, on zna napisati kvalitetan zarazni šarmantno-sladunjavi pop poput "Put your number in my phone" koji cijela publika s njim zdušno pjeva. No opet je naizgled falilo takvih momenata, jer se ta atmosfera bend-publika nikako nije mogla zadržati. Ne znam je li do pomalo preozbiljnog držanja Ariela ili do trulosti/zbunjenosti publike poznato/nepoznatim materijalom, no kemija nije do kraja profunkcionirala. Do kraja gig atmosferu još dižu himnična goth rock stvarčina "Not Enough Violence", koja je ovdje zvučala još moćnije i izazvala masovno skakanje ( a i zvučala je kao da bi na noge digla dvoranu veličine Doma Sportova ili čak Arene), te posljednja stvar Black Ballerina s beatom ritam mašine i elektro-dance zvukom iz osamdesetih, koja je izazvala pozitivan rasplesani kaos. Bubnjar je izletio naprijed te pjevao i zabavljao publiku i cijeli crtić bend se konačno prestao shvaćati preozbiljno.

Tako smo ipak dobili zatvaranje s kojim možemo u dobrom duhu zaključiti SuperUhu Laubu i poželjeti im da isprave boljke u nekom sljedećem izdanju, ako ideja preživi. Neke od najboljih koncertnih dvorana su preuređene tvorničke hale i hangari, tako da Lauba ima preduvjete da to postane. Trenutno je na samom početku tog puta, pa je ovih par kvlaitetnih koncerata održanih u njoj u tehničkom smislu žrtvovano na lomači "prvih mačića koji se u vodu bacaju".

bir // 30/11/2015