Tjedan dana prije Noći vještica, u Attacku se spremala započeti muzička spiritualistička seansa pod režijom Doomtowna, s još jednim živopisnim gostima iz New Yorka. Izgleda da se polako počela popunjavati kolekcija izvođača s Toxic State Recordsa koji nastupaju u Zagrebu, što je definitivno dobra naznaka za budućnost. Ovom je prilikom, osim Anasaza, nastupilo još čak 5 benda. Tri lokalne uzdanice i još dva benda ponovno iz Češke. Komotno se ovaj lajnap mogao rastegnuti na dva giga, ali kako Nailed In i Black Sails opet kreću na europsku turneju, ovaj im je podzemni spektakl dobro došao kao odskočna daska. Ovako se može reći da je riječ o svojevrsnom trećem danu Distort Zagreb Festa. Posjećenost nije bila preskromna, ali moguće da je ogromni kombi s engleskim tablicama, parkiran usred dvorišta, smanjio prostor i pojačao dojam gustoće ljudstva. Neuobičajeno, već je oko 22 h, kako je i najavljeno, počeo prvi bend, Nailed In. O njima sam već pisao prije nekih 4 mjeseca kada su posljednji put nastupili s Ajaxom. Kako je riječ o novom bendu, tada su se mogle zamijetiti određene porođajne muke, ali sada su one poptuno prevladane. Nakupljeno iskustvo i uvježbanost jednostavno su otklonili i zadnji tračak nesigurnosti. Kada to kažem, moram napomenuti da ovdje govorimo o nešto drugačijim parametrima nego kod većine, recimo to tako, regularnih punk bendova, jer brzina kojom Nailed In praši ponekad graniči s powerviolenceom, što je i najiskusnijim muzičarima popriličan izazov svirati. Ipak, i dalje je to ogoljeni in-your-face hardcore punk s dosta promjena tempa i opasnim rifovima. I ovom ih je prilikom zapala nezahvalna uloga prvog benda, što je s jedne strane dobro jer svi znaju da nema boljeg početka od odmah drito u glavu, ali, s druge pak strane, da su svirali kasnije, možda bi se i dogodio koji mosh pit. Možda. Uglavnom, na posljednjoj su stvari na binu pozvali prijatelja Caneta, koji je dao svoj obol u vokalnome dijelu, pa je nakon nepunih dvadeset minuta njihov nastup već priveden kraju. Dobro pratite Nailed In preko interneta, jer dana kada će objaviti neki studijski snimak bit će velik dan za novu fazu ovdašnjeg hardcore punka. Dotad im poželite sretan put i uspješnu turneju. To možete odmah poželjeti i Black Sailsima, s tom razlikom da su oni eto pred koji dan na bandcampu objavili novi puni album "What belongs to the gallows". Sjećam se da su prije nekog vremena bili izuzetno koncertno aktivni, što se u međuvremenu, vjerojatno zbog snimanja novog albuma, malo odložilo. Njihova je vizija hardcorea mračnija i sporija od Nailed Ina, te naginje prema mračnome post-hardcoreu s depresivnim tendencijama. Ipak, Black Sails postižu određeni balans između stvaranja tmurne atmosfere i artikuliranja agresije, što je i u ovom nastupu bilo vidljivo. Meni su osobno brže dionice puno zanimljivije, ali i općenito, kada je o ovakvom žanru riječ, mnogo više odgovara live nastup nego preslušavanje studijskih snimki. U tehničkom su smislu crnojedraši svakako pri samom vrhu zagrebačke scene. Ovdje je s te strane koncert odrađen besprijekorno. Bar se meni tako činilo. Ono što je sada već suvišno uopće spominjati na koncertima ovakvog žanra to je činjenica da je publika cijepljena na kretanje, što je očigledno tendencija koja cijelu priču sve više vodi prema ponovnome uspostavljanju barijere na relaciji publika-izvođač, one barijere koju anti-elitizam punka pokušava uništiti, ali koja se, čini mi se, sve više i više uspostavlja. Bar u ovakvim tehnički progresivnijim formama. Na stranu moji besmisleni pokušaji analize, sljedeći su češki Gattaca, koji, kako sam shvatio, slovi kao prilično kvalitetan bend. Zajedno s Remekom, ove su cure i momci članovi DIY veganskog kolektiva "Coffee Nerds for Liberation". Glazbeno je riječ neocrustu koji eksplicitno naglašava važnost svih mogućih borbi za emancipaciju, s tekstovima na češkom. Na sreću, njihova bandcamp stranica nudi i engleski prijevod tekstova, pa nismo uskraćeni za šansu da uvidimo zavidnu razinu lirske vještine koju ovaj bend zasigurno posjeduje. Kod Gattace mi je prvi dojam bio veliki jaz između slušnog i vizualnog aspekta. Teški i mračni vokali koji zvuče kao zapomaganje neke proklete duše zaglavljene u prolazu između dimenzija praćeni su pojavom simpatične cure iz susjedstva koja nosi majicu s cvjetićima. I njih se može okarakterizirati kao tehnički vrlo dobro usviran kvartet, sa svim obaveznim odlikama žanra: ambijentalni instrumentalni uvodi, spušteni tonaliteti na gitari, hvatovi u molu i srednje brzi ritam na bubnjevima. Svoju set-listu nisu previše prekidali govorima među pjesmama, tu i tamo bi napomenuli temu o kojoj je sljedeća stvar. A teme su standardne: nepravda, represija, sivilo, besperspektivnost. Ali ponovit ću, svakako se isplati pročitati tekstove jer su intelektualno ambiciozni a opet efektni. Njihovi se kolege Remek potom penju na stejdž. O njima sam najmanje znao prije nastupa pa nisam imao pojam što me očekuje. Remek se deklariraju kao emo hardcore, u smislu ema iz 90-ih. Da se odmah razumijemo, nisam uopće fan tog žanra niti sam imalo kompetentan da o njemu pišem. Ipak, gledajući Remek kako svira, mogu reći da oni vole to što rade i nikog ne jebu ni pola posto. Imao sam dojam da gledam probu u nekom podrumu, jer je pjevač cijelo vrijeme bio okrenut prema bendu, potpuno ignorirajući činjenicu da je na bini i da je pred određenim brojem ljudi. Jedna pomalo komična situacija bila je činjenica da je neki prosijedi lik, koji prije koncerta nije ni znao što se događa u Attacku, bio jedini koji je skakao trudeći se iz petnih žila biti što uživljeniji u glazbu. Kao što rekoh, pjevač je bio potpuno uživljen, mahnito se bacajući amo-tamo ali sve to na nekakav hermetičan način, s nula komunikacije prema publici. Tada ne scenu stupaju Modern Delusion, čiji zvuk poprilično odudara od svih ostalih bendova koji su te noći nastupili. Nedavno su izdali album "Days of us" baš za Doomtown Records, pa je ovdje bio dostupan za kupnju u vinilnom obliku. Modern Delusion su zapravo The Celetoids s rotiranom postavom, ali ih od njih razlikuje i mnogo veći uron u syth vode. Ova, naime, trojka nema bas nego samo gitaru, bubnjeve i sintisajzer. Na gitari i za mikrofonom je Goran Lautar, član nekadašnjih The Babiesa i čitavog niza drugih kvalitetnih garažnih rock bendova. U svakom slučaju, Modern Delusion su rijetka ptica, njihov se anksiozni synth post-punk može najbolje opisati kao soundtrack za čitanje Kafke. Ili za rezigniranu šetnju kroz zagrebačke betonske blokove u ovo jesensko doba, kada još više do izražaja dolazi urbana alijenacija i teško sivilo postsocijalističke realnosti. Njihov glazbeni izričaj nije bogznakako pogodan za akrobacije, ali svirka jest energična. Nedostatak basa kompenziran je psihodeličnim sintisajzerskim egzibicijama, narušavajući hegemoniju hardcore gitara te noći. Opet, ritmičnost i određena doza prijemčivosti uhu približava njihov zvuk punk rocku. Tako da kod njih eksperimentalnost ostaje debelo s ove strane slušljivosti. Zbog svega toga, pravedno bi bilo da Modern Delusion dobiju puno više zasluga za svoj rad, iako je autsajderska pozicija zapravo jedina relana, a, istinu govoreći, i najugodnija za bend koji se ne pokušava prilagođavati trendovskim strujanjima ni žanrovskim diktatima. U svakom slučaju, nakon što su besprijekornom svirkom Modern Delusion uhvatili sadašnji zeitgeist, pripremljen je teren za goste iz New Yorka. Ime Anasazi priziva duh drevne amerindijanske civilizacije od koje su ostale samo naselja u stijenama, i, kao takvo, savršeno pristaje ovoj skupini čudaka, predvođenoj Chijem Orengom, čije crte lice također odaju indijansko podrijetlo. Njihova se glazba može okarakterizirati kao gotičarska deathrock/post-punk mješavina. Da nabacim neka imena: spoj Gun Cluba, Bauhausa, T.S.O.L.-a s dementnom i nabrijanom lo-fi estetikom nalik na kolege iz Dawn Of Humans i Hank Wood and The Hammerheads. Kad smo kod njih, početak koncerta uvelike je podsjećao na početak nastupa Dawn Of Humansa prije nekih pola godine na istom mjestu. Prvo je bend bez pjevača počeo svirati, kad je odjednom na stejdž banula omalena figura obučena u halju opatice i s licem premazanim crnilom. Tada je počeo dernek. Ili bolje reći deathnek. Ne sjećam se koliko je cijeli nastup trajao, ali znam samo da je publika na Anasazima oživjela i konstantno se bacalo sa stejdža, muvalo i, općenito, radilo sve ono što se na takvim gigovima obično radi. Anasazi su bacali čini na blagodati korporativne Amerike, iskopavali kosti predaka i s njima radili crnomagijske rituale, prizivajući smrt svim političarima, CEO-evima i religijskim fanaticima. Opći kaos pojačan je činjenicom da se teško moglo razumjeti što oni točno pjevaju, niti što se tu uopće događa. Sve to praćeno jezivom gitarom, mrtvačkim bubnjevima i stravičnim basom. Chi Orengo se u jednom trenutku riješio svoje samostanske opreme i pretvorio u "normalnog" deathpunk nekromanta cijelo to vrijeme zavijajući u mikrofon. Na Thelema's Will u jednom dijelu nakratko prepušta pjevanje basistici. Nakon svega, bubnjar je rasturio bubnjeve, što je odmah uklonilo svaku mogućnost za povratak na bis. Ionako su svi već bili prilično iscrpljeni od svirki, ne događa se svaki dan da šest bendova nastupi u Attacku.

joks // 27/10/2015