Tog sam petka sa Žblj Mozaikom trebao baš u Budimu peštati, kadli sve propade, otkazana turneja u zadnji tren. Muke, govno, kurčina. Nakon prvotnog odustajanja od života na nekih 40 sati, krećem u skeniranje sadržaja, shvaćam da Budimpešta dolazi ovamo, i sve je opet ok. Ovo sam plaćen da ovako sročim, u biti ne volim Budimpeštu.

Kroz godine se čovjek navikne na iznenađenja da u Klaonici uvijek bude nekih 20 ljudi više nego što je očekivao, pa je ovaj put u skladu s tim iznenađujuće bilo primijetiti da nas je 20 manje. Litnje vrime u kombi s uskršnjim dugim vikendom je više nego realno. Štreberi Aki i Nikša primaju vaše ispričnice već na sljedećem događaju kojeg rade, a to je ovog petka u Medikama. Ja se ipak nadam da će me netko pustiti na Kawasaki 3p, pa se evo odmah ovdje ispričnicavam. Ma kurac, ja sam realno ispisan iz razreda odavno, kasno je za ispričnice, kajdanke su podrapane. Kajgot, dobro je samo da su dobra stara (al baš stara, za jedan skvot koji je ostao s one strane fiskalnog i inog, Klaonjara već lagano ruši rekorde dugovječnosti, ponos) mjesta živa i zdrava i da se pankčina i dalje cepa dosta neumoljivom gustoćom.

Ali prije pankčine, nešto što se zove da je lik iznio na stolu masu pedala, mikrofon, par kila banana i kilu mlijeka, pa se s fantomkom preko glave pozabavio gutanjem tih banana, eksanjem mlijeka (neumjerenost u jelu i piću jest smrtni grijeh, ali se ovaj dovitljivo okoristio činjenicom da je Isus u tom trenu već pokojan , a još nije uskrsnuo, pa vjerojatno nije ništa vidio), te provizornim prčkanjem i glasanjem u pogrbljenom stavu dok je iz zvučnika zatutnjavao grubi zvuk. Osobno mi je bilo vrlo ugodno promatrati nastup, gruntao sam si kako bih trebao češće voditi roditelje na ovakve stvari, a to je potvrdu dobilo pred kraj kad je dotični povratio u lonac pa to popio i zahvalio svima na dolasku. Kasnije čujem kako se čovjek gledajući ovo može osjećati kao golub koji kvoca govnicu dok ga gazi tramvaj, ali je on ipak sretan, te da je 3+1=2. Ne sumnjam da bi Horvi ili Vržina izginuli da ovo na neki način proglase političkim, socijalnim, ili naprosto umjetničkim statementom najviše vrijednosti. Ja evo nisam još toliko propao, pa ću se zaustaviti na tome da je bilo do jaja (ovo je bila još jedna referenca na Uskrs).

Ima biti da je možda i deset ljeta otkad se Nailed In pretplatio na "lokalna predgrupa par puta godišnje" slot, i činjenica da ta pretplata i dalje traje je također efikasna u stvaranju dojma da je u gradu sve pod kontrolom i da se mlad čovjek ipak ima na što osloniti. Vibra klasično pesticidna, nitko da bi zucnuo, treptanje još koliko-toliko, ajde. Ima neka linija po kojoj se može natipkati da je brutalno sivilo otuđenosti koje ovi oslikavaju dobar razlog za ne htjeti ni s kim više ikad razgovarati, a nekmoli ga dotaknuti. Znači klasični set (meč?) nasred puta između Goteborga i New Yorka, znači klasične najave i zahvale, nitko nije pio rigotinu, znači ne prate se trendovi. Nailed in ja respektiram prvotno zbog lirike koja stvarno vrijedi nekog kurca, a onda valjda i zbog činjenice da tvrdoglavo guraju taj svoj rukavac apsolutno rafalnog više hardcore nego punk zvuka usprkos tome što je razvidno da isti i nije baš usklađen sa senzibilitetima publike u trokutu klubova gdje najčešće nastupaju. Gig kao gig; dogodio se, svirali su, potvrđujem.

Eszleles također pegla i gužva već duže, sjećam se da su davno već bili u Klaonici, a sad više veze nemam da li ja nisam bio, ili jesam ali su oni bili manje pokvareni, ali svakako sam nepripremljen ščepan s leđa i silovito izjeban u dupe ovom prilikom. I sretan svima Uskrs, dopalo mi se. Iz koje su ovi kaljuže iskopali svoju glupu, ružnu, prgavu, dementnu, smrdljivu raspalu ucrvanu muziku nisam uspio pokopčati, ali ionako je prikladnije od toga moći pljunuti u vis na način da ti padne na čelo, i onda tim istim čelom opaliti onu divovsku konjsku lubanju što leži u predvorju. Ne bude često slučaj da se čuje negacija bilo koje plemenite misli ili vizije na koju ti se pleše kao da si na Crvenim koraljima. Nitko zdrave glave si neće htjeti priznati da postojimo u vremenu u kojem je ovo apsolutno fenomenalan oblik bavljenja umjetnošću, ali 2024. je, i nitko više nije zdrave glave. Daklem, oni unutar jedne cjeline izvrte njih glavolomnih osam, i onda kad se vrate na prvu ta ista odjednom zvuči kao posljednji preživjeli rokenrol za dušu koji se raspada i ponovno sastavlja u roku kraćem nego što je ljudsko uho sposobno čuti, ali on to sigurno uopće nije, nego su nam isprali mozak mađarskom pišalinom. Koliko je moglo podivljati, sve je podivljalo. Pola raje je izišlo iz prostora, a druga polovica iz očekivanih gabarita tjelesno i umno. Nikoga nije čudilo što je gitara otkazala suradnju pa se malo skratilo svirku, ne bih ni ja htio da me koriste u baš ovakve svrhe. Jedini bend u sad već debelom imeniku Štreber Bookinga koji je do kraja zaslužio koju god već urnebesno dementnu gadariju da im je stavilo u najavu.

Te najave su stvarno blago rečeno legendarne, taman tu negdje kako se Kolumbo umirovio sa svojim Beat Cityjem, Štreberi preuzimaju štafetu potpuno antologijskih opisa. Nemam dojam (iako se jamačno varam) da sam se toga često doticao pišući, pa eto - tekstovi najava i plakati, neizostavni dio onoga što je lokalnu punk scenu održalo na vrlo visokoj razini kroz godine, masa neviđeno talentirane ekipe se tu mota. Recimo da za ove Cayir nisam dovoljno pozorno čitao, pa mi je promaklo da se spominje Confuse, te sam utoliko propustio povezati da "noise punk nuklearna prašina" u ovom slučaju znači japanski crust, poremećeno krčkav i nazubljen, ali i dalje toliko monotonijeg ritma (pritom je naravno bubnjar najbolji muzičar koji se pojavio tamo te večeri, bez konkurencije), aranžmana, a bogami i vokala, a da ne kažem scenske pojavnosti, da se jako teško bilo nabrijati i ući u priču, nakon onog što se bilo odigralo netom, jelte.

Jebiga, uvijek sam više volio ekipu koja me vjerojatno perfidno regrutira da skočim sa mosta s njima, nego ove koji to planiraju uraditi bez mene.

ujak stanley // 01/04/2024