Godina je 2015. Stanje ni rata ni mira. Sve je kao nekako uhodano, a ništa ne štima. Radimo, putujemo, ali sve je to onako - nedorečeno. Čudno stanje vlada na faksu, poslu, društvu, sportu i zabavi. Nešto neulovljivo lebdi u odnosima među ljudima. Svi to vide, osjećaju, znaju i nose se s time. Jedna granata može sve promijeniti. To su vremena kad psiha lako pukne i strmoglavi se. Svi pomalo čekamo nešto za što znamo da je blizu, ali nikako nam nije opipljivo. Možda bolujem od PTSP-a?! Ne možda. Nakon ovoga vrlo vjerovatno. Prvo su počele te jebene karmine usred mrklog mraka, a onda najednom rafalna paljba. Tko živ, tko mrtav? Destruktivnost, okrutnost, i mahnitost agresora na sve suštinske vrijednosti smrtnika. Niotkuda nastala je borba za živu glavu. Samo je jedno bilo sigurno - nitko neće preživjeti! I nije! Negdje sam stala na nagaznu minu dok su me prokleti demoni progonili nulearnim nožem. Nastao je sveopći kaos. Tenkovi demoni svuda uokolo. Zavladala je pošast i prostor je bio ispunjen nervnim gasom. Iznad smrtnika izdigao se Narednik Lobanja sa svojim Vodom Smrti. Ratovanje se nastavilo i ratna siročad se žestoko borila. Ipak, maximum napalm potukao je i one najhrabrije pa ih tako natjerao da se zavuku u vlastiti grobocop dok je u pozdaini i dalje treštala žestoka, teškometalna mjuza prepuna mračnih, smrtnih i apokaliptičnih tonova. Pa eto, tek toliko od mene... da pustite u nogavicu ako već dosad niste! Pičke vrište! Tupa-tupa!

veda // 24/10/2015