Možda već zvuči kao klišej, ali iz zemlje Gospodara prstenova, Novog Zelanda su nam došli French for Rabbits, još jedan dokaz kako okoliš tamo očito ima neku sposobnost navesti čovjeka na sanjarenje. Kako bi doživljaj bio potpun, kao predizvođač je nastupila Ivana Picek, domaća underground vilinska kraljica, barem sudeći po prethodna dva albuma. Ovdje je odlučila pokazati svoje drugo lice, više elektronskog karaktera. Očito je nova fascinacija digitalnom tehnologijom friška budući je nastup više ličio nekakvom improviziranom ajmo vidjeti što sve ove spravice mogu performansu nego nastupu sa glavom i repom. Istina, nekakvi grubi oblici pjesama su se nazirali, ali daleko je to još od gotovog proizvoda. Ono što se nije promijenilo je korištenje ukulele-a (ili nečeg sličnog) i tematska preokupacija koja se još uvijek svodi na bajkovite sadržaje poput šume, zraka, vjetra, prošlih vremena itd. te izrazito visok glas koji je negdje između Enye i Elizabeth Fraser. Što se tiče elektronskog dijela, on je više-manje kreće u new-age vodama sa jako puno zvona, ksilofona (koje je odsvirala Antonija Ivančan), samplova (uglavnom klavira) i zavijajućih efekata koji oponašaju zvuk vjetra. Kada odluči malo zaoštriti retoriku, prelazi na teritorij ranih Carpenterovih soundtrack-ova. Uglavnom, ima glas kao nekakav element instant prepoznavanja, globalno je poznata kao članica Pridjeva, samo još treba naći konkretan glazbeni izraz koji bi najbolje utilizirao njene talente. Zvijezde večeri French for Rabbits nam se nažalost nisu mogli predstaviti u onom svijetlu u kojem su htjeli. Naime pjevačica/klavijaturistica Brooke Singer je promukla pa je, da bi spriječila daljnju štetu, glavnu pjevačku ulogu prepustila pridruženoj basistici Penelope Esplin, dok je sebi ostavila spoken-word dijelove i harmoniju. Vidjelo se odmah da Penelope nije naviknuta baš pjevati i da je stalno u nekom grču. Usprkos tome, nastup je bio ugodan i opuštajuć iako dosta drugačiji nego na albumu prvijencu Spirits kojeg su promovirali. Na albumu je sve bilo prepuno reverba i ovedubova dok je nastup bio začuđujuće analogan uz minimalno elektronike tako da je više ličio na introspektivnije trenutke Sandy Denny nego na Cocteau Twinse čijem zvuku su težili na albumu. Bolje su se razlikovale pjesme međusobno nego na albumu koji je bio dosta mutan. Više su do izražaja došli elementi jazz-a i world-a što je zasluga gitarista Robin-a Cederman-a koji je na neometan način uspio povezati glas i klavijature. Treba spomenuti kako drugi član benda John Fitzgerald nije bio prisutan te bismo ovaj nastup mogli nazvati solo nastupom Brooke. Šteta što je promukla jer imam osjećaj da ima ugodan vokal, a i napisala je sve pjesme pa tako najbolje zna u kojem se emotivnom stanju treba nalaziti u danom trenutku. Budući se radilo o nastupima intimnijeg karaktera, prostor za nastupanje se nije nalazio na pozornici već na podu ispred pozornice dok je publika sjedila na jastucima tako da je broj posjetitelja negdje oko 30-50 ljudi bio zapravo optimalan.

Sve u svemu, viša sila nam je oduzela mogućnost uživanja u nastupu u njegovoj potpunosti, ali i ovako nije bilo loše provesti sumornu jesenjsku večer. Brooke se činila zahvalna na podršci usprkos okolnostima stoga se nadam da će se vratiti i počastiti nas sa punom snagom svog baršunastog glasa.

tomislav // 21/10/2015