Nema tu logike, nije mi baš jasno. Pazi, u globalnim muzičkim okvirima prilično nebitni ukrajinski stoneri Stoned Jesus bez problema prekrcavaju Vintage Industrial Bar. Zatim imamo činjenicu da relativno poznati kanadski noiseri Metz sviraju u ugodno popunjenom Velikom pogonu Tvornice. I sve 5, svaka čast. Ali onda koji dan poslije u grad dođe jedno od razvikanijih novijih rock imena uopće, i završe u Malom pogonu iste te Tvornice. Budući da ne vjerujem da se radilo o naročito loše obavljenom marketingu, niti mislim da je moguće da su organizatori namjerno ciljajući na klupski štimung u prodaju pustili svega dvjestotinjak karata, jedino što mogu konstatirati jest kako u tom poslu čovjek često ovisi o pukoj sreći i tom fantomskom faktoru zvanom "hype" kojeg je tako teško definirati, stvoriti i objasniti.

I tako, dok je ostatak zemaljske kugle prilično nahajpan na naše posljednje tvorničke junake, nas je to pomalo zaobišlo. Nakon odgledanog giga, slobodno mogu reći - neka je. Parquet Courts je bend čija glazba, usuđujem se pretpostaviti, puno bolje i zanimljivije zvuči u ovakvim "intimnijim prostorima" (ah, zbilja mi već pomalo ide na živce ta kategorizacija) u kojima do izražaja lakše mogu doći sve finese i poigravanja koje ona posjeduje, nego da su se gubili u odajama neke dvorane. Jedini mali minus je što je ovako bilo prekrcano, jako sparno i brutalno zagušljivo. To za vrijeme glavnog benda govorim, dok je prašila predgrupa se ipak lakše disalo. Bili su to Broken Ideas, mlađahni zagrebački indie rockeri. Njih sam jedini put do sad gledao u Attacku ove zime, kao predgrupu ruskim modsima The Riots. Koliko vidim, u međuvremenu nisu ljenčarili - snimalo se spotove i EP, te odsviralo još dosta gigova. Kako me tada u Mediki ničim nisu naročito impresionirali (kriva je tome, jasno mi je danas, dijelom bila i mizerna atmosfera na cijelom događaju), na ovaj sam nastup došao bez ikakvih očekivanja, čak i blago skeptičan. No, sa zadovoljstvom mogu primjetiti da je sad to izgledalo i zvučalo ipak osjetno bolje. Gitare koje su mi onomad bile deprimirajuće bezlične su, eto, sad iz nekog razloga zvučale konkretno i nekako resko. Pomogao je tome sigurno i neusporedivo bolji, besprijekoran reklo bi se, zvuk na ovom gigu. Stvari s tog novog EP-a zvuče vrlo srodno onim "starima" i potpuno je jasno u koju ladicu ovi dečki sami sebe trpaju. To je taj neki gitaristički indie post punk đir u kojem plivaju i zvijezde večeri, tako da mi ne preostaje ništa nego da konstatiram da su u Tvornici opet pogodili s predgrupom. Dobili su dečki i sasvim solidan komad satnice, svirali su sigurno kakvih četrdesetak minuta, tako da smo u biti mogli čuti veliku većinu njihovog repertoara. No, ne mogu reći da se osjetio neki zamor ili dosada. Dapače. Uživalo se čak. Publika ih je vrlo solidno primila a i bilo nas je, po mom mišljenju, u iznenađujuće velikom broju. Doduše, za neke od istaknutijih bodritelja ovih naših mladih snaga imam sve razloge vjerovati da su roditelji, braća i sestre istih, ali u tom nema ama baš ništa loše. Ne mogu a da ne spomenem da je gitarist ponovno izdominirao sa svojom beatbox dionicom pomoću koje jednu rock stvar čovjek odvede čak do dubstepu sličnih voda. Ako se mene pita, šteta bi bila da ta priča s njegovim beatboxanjem ostane samo na toj jednoj pjesmi i iskreno se nadam da će momci naći način da to ubace još gdjegdje. Jer je skroz dobra fora, pogotovo za one koji nisu znali da ih to čeka (čitaj: one koji su ih gledali prvi put). No, da ne bi bilo da je odjednom sve isključivo divno i krasno, evo jedne dobronamjerne zamjerke. Tiče se frontmena. I nije o njegovom već toliko puta izanaliziranom izgovoru engleskog, ja u tome ne vidim neki veliki problem. Ono što u mojim očima pak jest problem je činjenica da je dečko nekako... odsutan. Možda mu fali malo one pozitivne treme da ga protrese pa da pokaže da je zbilja lud za tim što radi. Jer ovako ostavlja utisak tipa kojem je potpuno svejedno za cijelu stvar i čak povremeno kao da upada u neka letargična stanja u kojima mu pogled, zajedno s fokusiranošću, bježi negdje u daljinu. Mislim, za njegovo dobro se nadam da mu nije dosadno na vlastitom koncertu. Možda je naprosto takav tip čovjeka i ja to mogu razumjeti. Ali jebiga, stari - pozicija frontmena jednog benda nužno zahtijeva bar malo elana i volje. Unatoč navedenom, moja ideja o tome da ovaj bend nema bogznašto za ponuditi je uspješno slomljena.

Parquet Courts su, kako to već u Tvornici obično biva, s nastupom počeli točno u predviđeno vrijeme. Upali su odmah na početku s vrlo šarmantnom spikom (za koju želim vjerovati da nije bila unaprijed uvježbana) o tome kako nam netko od njih želi nešto reći ali se ne mogu sjetiti točno što. Dok sam se u tim trenutcima smijuljio toj priglupoj forici, nisam jadan bio svjestan da će ju ovi čudaci mrcvariti slijedećih sat vremena. Prestalo je biti smiješno vrlo brzo i postalo pomalo naporno. No, to je dio njihovog stila, umiju biti jebeno naporni. Samo da bi te trenutak poslije obradovali nekom potpuno neočekivanom furioznom stvari ili neopisivo zabavno gitarskim rifom. Taj post punk je pridjev koji se veže uz masu toga, pa tako i uz bendove kao što su Franz Ferdinand ili The Strokes. Oprostite, ali ja ove nikako ne bih stavljao u isti koš s tom škvadrom. Ovdje je riječ o puno nepredvidljivijoj, čudnovatijoj i maštovitijoj glazbi. Što ne mora nužno biti isključivo pozitivna stvar, ali je neupitna činjenica. Tako da bih ja ovo radije smjestio u onu ladicu post punka u kojoj čuče Television i Wire, provučeno naravno kroz filter garažnih i indie bendova devedesetih kao što su Pavement i slični. Koliko ovaj bend zvuči retro (ne treba izjednačavati taj pojam s neinventivnošću u ovom slučaju) dobro pokazuje to da je prosječan posjetitelj ovog koncerta bio, čini se meni, čovjek u tridesetima/četrdesetima. A to je u svakom slučaju zanimljivo uzmemo li u obzir da bend postoji pet godina. Četvorica su na stejdžu, ali ne vjerujem da se itko više sjeća kako izgleda čovjek za bubnjevima. Ova ostala trojica su vrlo upečatljivi likovi, jedni od onih koje je život u New Yorku učinio čudnim, otuđenim, pomalo nezgrapnim i neugodnim ljudima. Sva trojica se tijekom nastupa laćaju pjevačkih zadaća, ali uvjerljivo najbolje to radi rudlavi lik koji svira ritam gitaru a osim toga i izgleda kao da bi se savršeno uklopio u neki od filmova braće Coen. On se više dere nego što pjeva, ali radi to na način da mu, iako ga ne razumijete ni riječi, svejedno želite vjerovati da upravo priča o nečem brtikom i mudrom. Možda je to zbog okruglih naočala, ne znam. Onaj koji je vašem reporteru (također poznatom i kao "ja") ostao u najboljem sjećanju je blago rahitični momak koji svira solo gitaru. Dobro, vjerojatno nema ni blagi rahitis ali meni se tako učinilo. Sve u svemu, lik ima potpunu slobodu da radi što god želi. Da nema njega, ne bi ovaj bend vrijedio skoro ništa. A ovako su jebeni. Mislim da sam dovoljno rekao. Svirao je zubima, svirao je pivskom bocom. Svirao je brzo, svirao je polako, svirao je glavom, svirao je mikrofonom. Svirao je malo mrtvo ozbiljno, pa je malo svirao tako da sam sebe mora susprezati od smijeha. Kad sam gore pisao o maštovitosti i nepredvidljivosti, u biti sam pričao o njemu. Ostatak se benda u prosjeku drži konvencionalnijih riješenja, ali ovaj dečko se zato ne boji poigravati. Ne kažem da svaki put pogodi - imaju Parquet Courts i manje zanimljivih pjesama. Bilo je takvih i na ovom nastupu ali u ni približno dovoljnoj mjeri da bi zasjenile sve dobro što su nam pružili.

Svirka je trajala sedamdesetak minuta, ali vrlo ekonomičnih - kratke pauze bi bile tek nakon svakih 4-5 stvari. Iako to nije uvijek najlakše za procijeniti, čini mi se da se bendu prilično svidjelo to kako smo ih primili i cjelokupna atmosfera. Tu teoriju podupire činjenica da je na set listi bilo zapisano osamnaest pjesama, a oni su ih odsvirali preko dvadeset. Šteta što se u tih dvadesetak nije našla i Stoned & Starving, ali treba nešto ostaviti i za drugi put.

ujak stanley // 18/09/2015